Page 8 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Poznajem.

- O njemu bih htjela da govorim.

Rekla je tako, pocinjuci, sve sto je trebalo: polaskala, pokazala povjerenje, pozvala se na moje
zvanje, pripremila me na ono sto ce reci a sto nije lijepo, ukljucivsi u to sve porodice, da ne
zaboravim da su ruzne stvari svacije a ne samo njihove, pa iako je tako zlo vece, sramota je
manja, jer je opsta, i moze se o njoj bez zazora govoriti.

Iza tog nekorizno lijepog uvoda slijedila je prilicno nam poznata zalba zbog surgave ovce u
porodici, zbog velikih nada koje su sramotno iznevjerene. Toj porodicnoj zalutaloj ovci ne
smeta njena suga, a za njih je to tuga i nesreca, sramota pred svijetom i strah pred Bogom. Tu
lijepu tuzbalicu pjevaju pred nama ponekad iskreno, nadajuci se pomoci, koju obecavamo ali
rijetko ispunjavamo, a najcesce da budemo svjedoci pred ljudima kako su oni ucinili sve sto
su mogli, cak su i bozje ljude pokrenuli, i nije njihova krivica sto je zlo neiskorjenjivo.

Napamet sam znao tu pricu, odavno nam je vec pricaju, i moje zanimanje je odmah splasnulo
cim sam je cuo, i slusao sam je s laznom paznjom, prikrivajuci to prividno budnim izrazom.
Bez razloga sam ocekivao nesto neobicno, nesto nesvakidasnje sto ce me iznenaditi. Nista me
nece iznenaditi, ona ce reci ono sto je red da kaze, pozalice se na brata i zamolice me da
razgovaram s njim i da pokusam da ga urazumim. Ja cu sa saucescem primiti to toboze tuzno
ispovijedanje, i obecacu da ucinim sve sto je u mojoj slaboj moci, uzdajuci se u boziju pomoc.
I sve ce ostati na istome, ona ce biti mirna jer je izvrsila duznost i znace se za to, ja cu govoriti
s Hasanom trudeci se da ne ispadnem smijesan. Hasan ce nastaviti da zivi kako mu se sviða,
srecan sto njegova porodica zbog toga bjesni. I niko nece imati stete od svega. Ni koristi. A
najmanje ja, i moj zatvoreni brat. Jer ona govori bez stvarne potrebe, bez izgleda na korist i
uspjeh, sa mlakim osjecanjem drustvene obaveze, namijenjenim za tuðe usi. Ja treba da ga
obznanim. Ali to je samo lijepo ophoðenje, stav koji odgovara ugledu porodice, opravdanje za
neokuzene, ograðivanje od krivca, njegovo iskljucivanje. Ona dobija malo, ni izdaleka toliko
da bih za uzvrat mogao traziti milost za svoga brata. Ovakvih odmetnika od porodlce, kao sto
je Hasan, bivalo je sve vise, izgledalo je da im je dosadio red i ugled oceva, i Hasan je samo
jedan od mnogih, pa to i nije bila neka narocita sramota, vec pojava kao i mnoge druge kojima
je ljudska volja tesko mogla da upravlja.

Neudubljen, neuvucen u njenu pricu, kojoj sam znao kraj cim sam cuo pocetak, nimalo ganut
njenim zaljenjem jer je neiskreno, a i ona je znala da odrzi mjeru, ne zeleci da pretjera.
Dovoljno je da kaze. Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vrsenju duznosti koju srce
nije trazilo.

Kad vec nisam imao razloga ni mogucnosti da je slusam s paznjom, poceo sam s paznjom da
je posmatram. To sam cinio sa zanimanjem, mogla je misliti da je to zbog njenih rijeci, i tako
smo izgledali pristojni oboje.

Gledao sam je doduse od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica sto se
prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stisavanom svjetloscu velikih ociju sto su otkrivale vrelu
naglost i teske sjenke u njoj. Ali to je bio letimican pogled, uznemiren, nesiguran, u
ocekivanju onog sto ce ona reci, i vise je govorio o meni nego o njoj. A kad je skinula sa sebe
opcinjenost, kad sam se usancio u sigurnost toboznjeg slusanja, povukla me da je vidim ocima
a ne strepnjom.