Page 124 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Ja cu ponekad izaci na zemlju.
- Uvijek si nepokoran.
- Ti ces biti derviš-krtica. Paziceš da ne progledamo, da se ne udaljimo od našeg tamnog
vilajeta.
- Cuvacemo naš svijet.
- Ja necu da budem krtica.
- Rastu nam kandzice. I krzno. I njuška.
- Necu da budem krtica. Idi.

Cucao sam, cela naslonjena na hrapavi mokri zid, bez snage da se odvojim.
Neko je stajao nada mnom.
Pomogao mi je da se dignem.

- Pušten si. Cekaju te prijatelji.

Podsjecao sam se, dalekom beskrvnom mišlju, da treba da se radujem, a nisam ni pokušao,
nisam osjecao nikakvu potrebu.

- Gdje je Ishak? - pitao sam Dzemala. - Bio je ovdje.
- Ne brini. Za druge.
- Bio je sad, malocas.

U hodniku je cekao nepoznat covjek. Dovela su me trojica. Sad nisam vazan.

- Hajde - rekao je.

Išli smo cuteci kroz mrak, udarao sam o zidove, covjek me pridrzavao, išli smo, bjezao sam,
dugo me nije bilo, pa sam se vracao, i mislio: ko me ceka? I bilo mi je svejedno. A onda smo
se izljuljali iz veceg mraka u manji, sjetio sam se da je to noc, prolazna, lijepo je sve što nije
vjecno, noc i kiša, ljetna, htio sam da pruzim ruke da mi sapere podzemno blato, da ugasi
vrelinu, a ruke su mi visile nemocne, nepotrebne.

10.

Bice nesrecan
koji svoju dušu okalja.

Jedno dijete je govorilo o svome strahu, davno.
Licilo je na pjesmicu:

Na tavanu
ima jedna greda koja udara u glavu,
ima jedan vjetar koji lupa kapkom,
ima jedan miš koji viri iz coška.

Bilo mu je šest godina, veselim plavim ocima gledao je zadivljeno u vojnike, i u mene,
mladog derviša-askera, bili smo drugovi, i prijatelji, ne znam da li je ikog u zivotu toliko
volio, jer sam ga docekivao radosno i nisam pokazivao da sam stariji.