Page 7 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Pozvala sam hafiz-Muhameda - r.elkla jo, zasticena polutamom.

Bila je nezadovoljna. Ili se meni tako ucinilo.

- Molio me da doðem mjesto njega. Bolestan je.

- Svejedno. I ti si prijatelj nase kuce.

- Jesam.

Htio sam da kazem vise, svecanije: ne bih zasluzio lijepu ljudsku rijec ako ne bih bio,
nedostojan paznje naseg dobrotvora, u nasim srcima ova kuca je zapisana i tako dalje, nesto
kao u pjesmi, ali je ispalo sakato.

Djevojke su usle sa svijecama i posluzenjem.

Cekao sam.

Svijece su gorjele izmeðu nas, na peskunu, sa strane. Izgledala je bliza, i opasnija. Nisam
znao sta sprema.

Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca, dosao bih i da se nisam nadao cudu, nekoj
skrivenoj mogucnosti, nekom srecnom slucaju, da pokusam spasti brata. Izmeðu razgovora o
smrti i raju, smjestio bih negdje rijec kojom bih trazio milost za njega, mozda bi pomoglo,
mozda bi ucinio sevap, pred veliki put o kome nista ne znamo, mozda bi podigao sebi
zaduzbinu. Mozda. Jer pred smrt se sjecamo da nam dva anðela sjede na ramenima i zapisuju
nasa zla i dobra djela, i stalo nam je da popravimo svoj racun, a tesko da se moze korisnije
umrijeti nego sa plemenitoscu koja ostaje svjeza i neukisla iza nas. A mogao bih. Ajni-
efendiji je vise stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrzi u zatvoru nekog jadnika,
ako bi Alijaga odlucio da mu njegovo jednostavno osloboðenje, bez zrtve i bez muke, bude
stepenica na putu u raj. Nikad nista lakse ne bi zasluzio i ne vjerujem da bi odbio.

A o njoj nista nisam znao, ni o cemu bi mogla da govori sa mnom, ni za sto bih mogao da joj
posluzim. Nikakvu vezu izmeðu sebe i nje nisam uspio da sagledam.

Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oruzjem iza leða, kao dva
protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazacemo se kad krenemo u napad, cekao sam
da vidim sta hoce da zauzme, sta hoce da oduzme, nada je jos zivjela u meni ali nije bila
cvrsta kao maloprije, ova zena je suvise mlada, i lijepa, da bi mislila na anðele sto biljeze nasa
djela. Za nju je postojao samo ovaj svijet.

Nije dugo oklijevala, nije dugo trazila rijeci, bila je zaista ratnik sto polazi u bitku ne
zadrzavajuci korak, ne osvrcuci se. To je od njenog soja, ali i zbog mog. Preda mnom se ne
ustrucava, ako se ikad ustrucava. U pocetku sam s paznjom pratio njen namjerno tihi glas,
boje zurne, i slusao govor sto je licio na vez, na nizanje bisera, rijecima i sklopom sasvim
drukcijim od carsijskog, pomalo uveo ali kicen, s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja.

- Nije mi lako da ovo kazem, i ne bih rekla svakome. Ali ti si dervis. Vidio si i cuo sigurno
svasta, i pomagao ljudima koliko si mogao. I znas da se u svakoj porodici desavaju stvari koje
nikome nisu drage. Ti poznajes moga brata Hasana?