Page 109 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Sa sjetom sam mislio da ce se mozda pomiriti s ocem. I sa trunkom zavisti: zaboravice me.
Uzeo sam abdest i pošao u dzamiju.
Bio je oblacan sumrak, dobro se sjecam, pogledao sam u nebo, kao seljak, cinio sam to po
prastaroj tudjoj navici što iz mene još nije išcilila, iako mi nije potrebna. A mogao sam da
namirišem promjenu vremena danima unaprijed. Tada me prevario oblak, preduhitrio me, bio
sam suviše obuzet sobom. A zelio sam ga, taj oblak, i ruzno vrijeme, zato mozda nisam ni
vidio da se sprema. Nerazumno sam se nadao da otac ne bi po kiši krenuo na put u kasabu.

Dan je malaksavao, nebo je još crveno na zapadu. Sjecam se, na tom nebesnom crvenilu, što
je stajalo iza njih kao podloga, vidio sam cetiri konjanika na pocetku sokaka. Bili su lijepi,
kao izvezeni na crvenoj svili, kao prišiveni na jarkoj pozadini neba, cinilo se da cetiri
usamljena ratnika stoje na širokom polju, pred bitku, jedva vidljivm pokretima umirujuci
konje.

Kad sam pošao prema njima, konji su skocili, podbodeni udarcima koje nisam vidio, i jurnuli
izravnati, zatvarajuci uski sokak od jednog zida do drugog.
Išli su na mene!
Nisam bio kukavica, nekad, sad ne znam šta sam, ali u tom polozaju ne bi mi pomogli ni
hrabrost ni kukavicluk. Osvrnuo sam se, kapija je daleko, deset koraka od mene a nedostizna.
Mahnuo sam konjanicima: zaustavite, zgazicete me! Ali oni su udarali kandzijama po
konjskim sapima, pozurujuci ih, sve su blize, zemlja je tutnjala najstrašnijim tutnjem koji sam
ikada cuo, a cetvoroglava neman, uzvitlana i krvozedna, primicala se nepojmljivom brzinom.
Pokušao sam da bjezim, ili samo pomislio, ali u nogama nije bilo snage, konji su mi dahtali za
vratom, duz kicme sam osjecao jezu udarca što tek nije zasjekao, pašcu, pregazice me, stao
sam uza zid, i prilijepljen, stanjen, a još uvijek dohvatljiv, vidio nad sobom, cetiri razjapljene
konjske njuške, ogromne, crvene, pune krvi i pjene, i cetiri para konjskih nogu što su mahale
oko moje glave, i cetiri surova torbeška lica i cetvora otvorena torbeška usta, crvena i
okrvavljena kao i konjska, i cetiri kandzije od volovske zile, cetiri zmije što su siktale na
mene, oplicuci me po licu, po vratu, po prsima, nisam osjecao bol, nisam vidio krv, oci su
uzasnuto gledale u razapetu neman sa bezbroj nogu i bezbroj glava. Ne! - vikalo je nešto bez
glasa u meni, strašnije od straha, teze od smrti, ni Boga se nisam sjetio, ni imena njegova,
postojao je samo crven, krvav, nepojmljiv uzas.

Onda su otišli, a ja sam ih još vidio pred sobom, ostali su utisnuti na okrvavljenoj cohi neba, i
u meni, ispod ocnih kapaka, kao da sam u sunce gledao.
Nisam mogao, nisam smio da se pokrenem, bojao sam se da cu klonuti na kaldrmu, nisam
znao kako sam stajao, jer noge nisam osjecao pod sobom.
Tada mi je prišao Mula-Jusuf, odnekle, ne znam s koje strane. Izgledao je uplašen.

- Jesu li te povrijedili?
- Nisu.
- Oh, jesu.
- Svejedno.

Puno, zdravo lice mu je blijedo, zaprepaštenje i zalost su mu u ocima. Je li mu teško zbog
mene?
Sreca što je baš on naišao, pred njim cu biti hrabar. Ne znam zašto, ali moram. Pred svakim
bih mogao pokazati strah, pred njim ne smijem.