Page 111 - Meša Selimović - Derviš i smrt

prijetnjama nekome neodredjenom, nepoznatom, kome je bilo ime oni. To njegovo mucavo
negodovanje podrzavalo je u meni nesiguran osjecaj uvrede koja mi je ucinjena, i kad se
Mula-Jusuf vratio iz dzamije i stao kraj vrata, cuteci, moja zelja da nešto ucinim postala je
cvršca. Iskoristio sam je odmah, uplašen drugom zeljom, da ništa ne ucinim. Napisao sam
tuzbu valijskom muli, i dao Jusufu da prepiše.
Kad sam legao, san mi nije htio na oci. Mucila me tuzba, još je bila kod mene, bio sam
neodlucan da li da je pošaljem ili iscijepam. Ako je bacim, sve ce se svršiti na ovome. Ali
onda ce ozivjeti sve što je skriveno, mogla bi se razbuktati prituljena vatra. Opet cu cuti tutanj
od koga srce zamire. Ako pošaljem tuzbu, sacuvacu uvjerenje da mogu da se branim, da mogu
da optuzujem. Potrebno mi je to vjerovanje.

Cinilo mi se da nisam zaspao ni jednog trenutka, a probudili su me nimalo pazljivi koraci u
sobi, i svjetlo svijece. Nada mnom je stajao covjek pljosnata lica, što mi je donio muselimovu
prijetnju. Drugi covjek je drzao svijecu, nepoznat.

- Šta trazite? - upitao sam uplašen, trgnut iz sna, zbunjen njihovom drskošcu.

Nije zurio da odgovori, gledao me podsmješljivo, radoznalo, kao i ono vece, i lukavo
prijateljski, kao da samo on i ja znamo neku šalu koja nas zblizava i daje nam priliku da
budemo veseli a da ništa ne kazemo. Drugi me osvjetljavao u postelji, kao odalisku.

- Nije me poslušao - rekao je covjek veselo. - A opomenuo sam ga.

Uzeo je svijecu i poceo da razgleda sobu, da zaviruje u knjige. Mislio sam da ce ih nemarno
bacati, ali on je sve pazljivo vracao na mjesto.

- Šta traziš? - upitao sam uznemiren, zeljan da saznam. - Ko vas je pustio? Kako se usudjujete
da udjete u tekiju!

Glas mi je vrlo tih i vrlo nesiguran.
Pogledao me zacudjeno, ništa ne odgovorivši.
Našao je tuzbu i procitao, mašuci glavom.

- Što ce ti ovo ? - upitao je iznenadjen. I sam odgovorio:
- Tvoja stvar.

I tuzbu stavio u dzep.
A kad sam se opet pobunio i rekao da cu se zaliti muftiji, sazaljivo me pogledao i odmahnuo
rukom, kao da mu je dosadno da se objašnjava s naivnim covjekom.

- Tvoja stvar - ponovio je. - Hajde, obuci se.

Ucinilo me se da nisam dobro cuo.

- Jesi li rekao da se obucem?
- Rekao sam. A mozeš i tako, ako hoces. I pozuri, ne pravi neprilike ni meni ni sebi.
- Dobro, poci cu. Ali neko ce ovo platiti.
- Tako je najbolje. A neko uvijek plati.
- Kuda me vodite?
- Ah, kuda te vodimo!