Page 113 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Zašto ljudi ne vicu kad ih vode u smrt, zašto se ne oglase, zašto ne traze pomoc. Zašto ne
bjeze? Iako nemaju kome da vicu, nemaju kome da se jave, ljudi spavaju, nemaju kud da
bjeze, sve su kuce cvrsto zatvorene. Ne govorim radi sebe, ja nisam osudjen na smrt, pustice
me, vratice me uskoro, vraticu se sam, poznatim putevima, ne ovim tudjim, strašnim, nikad
više necu slušati kako psi laju, beznadno laju, na smrt i pustoš, zatvoricu vrata, zacepicu uši
voskom, da ne cujem. Jesu li ih culi svi koje su vodili? Je li im ovo lajanje bilo posljednji
ispracaj? Zašto nisu vikali? Zašto nisu bjezali? Ja bih vikao kad bih znao šta me ceka, ja bih
bjezao. Svi bi se prozori otvorili, sva bi se vrata raskrilila.

Oh, ne bi, nijedna. Zato niko ne bjezi, znaju. Ili se nadaju. Nada je svodilja smrti, opasniji
ubica nego mrznja. Pritvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapce ono što covjek
zeli, vodi pod noz. Samo je Ishak pobjegao. Vodili su ga one noci, ovako kao mene, ne, bilo
ih je više, on je drugo, vazan im je, ja nikome nisam vazan, sigurno nije slušao pse kako laju,
nije mislio da sanja i da ce se probuditi, znao je kuda ga vode, i nije imao nade da ce ostati
ziv. Nije varao sebe, kao drugi. Odmah je odlucio da bjezi, to mu je bila prva misao, i jedina.
Zato je išao krotko, bojao se da se sama ne izvikne, toliko je jaka, i neprestano gledao u mrak,
bila je mjesecina, izdajnicka, neprijateljska, ali on je gledao u sjene, u zaklone, trazeci
najgušce, i odlucio se odjednom kad mu se ucinilo da su nepazljivi, da se druga prilika nece
ponoviti. U jednom casu, samo u jednom kratkom casu, bio sam on, pred skok, pred bijeg, oni
su za mnom, uza me, vezani smo cvršce nego prijatelji, nego braca, sad ce se prekinuti veza,
nastace medju nama nasilan i bolan raskid, oni bez mene nisu ništa, zaboljece ih razdvajanje, i
sve ce se rješavati u neuhvatljivo malim djelicima vremena, necemo ga ni biti svjesni,
znacemo samo za skok od trena, i opet, svaki mrak je suviše proziran, svaki korak suviše
kratak, svaki zaklon suviše otvoren. Uzalud je. Kuda pobjeci?

Klonuo sam, i ne pokušavši, od same pomisli. Jer se nisam odlucio, jer ne treba da se
odlucujem. Ovo nije Ishakovo, ovo je moje, manje od stvarnosti, ili više: nemogucnost koja se
nekako dešava.
Iz jednog mraka uvodili su me u drugi, bez oblika i bez mjesta, zato što ništa nisam vidio i što
sam bio obuzet sobom, obuzet zamišljanjem u kome sam gubio i ono što sam mogao
prepoznati. Mijenjali smo mrak, znao sam po tome što smo se kretali, i što je vrijeme
prolazilo, iako to nisam znao dok je prolazilo.

Negdje su se sreli s nekim, nešto su se sašaptavali, neko me opet urakljio, postao sam
vrijednost koja ne smije da se izgubi, nisam više znao ko je sa mnom, iako je svejedno, svi su
isti, svi su sjenke, svi su zbog mene na ovom nocnom poslu. Oni mogu da se smjenjuju, mene
niko ne moze da zamijeni.
Kad sam udario celom o niski dovratak, znao sam da smo stigli. Ja sam stigao, oni ce se
vratiti. Zamijenice ih zidovi.

- Dajte mi svjetlo! - viknuo sam u okovana vrata, kad sam ušao, ne vjerujuci da igdje na
svijetu postoji toliki mrak.

Bio je to posljednji ostatak navike izvana, posljednja preostala rijec. Niko se nije cuo, ili nije
htio da cuje, ili nije mogao da razumije. Mogla je da lici na buncanje.
Koraci su se udaljavali necim što je valjda hodnik. A ovo je valjda zatvor. A ovo sam valjda
ja. Ili nisam? Jesam, nazalost. Misao se ne gubi u magli slicnoj snu, niti se izdvajam da bih se
posmatrao iz daljine, kao da gledam nekog drugog, svjestan sam, budan, neugodno je jasno u
meni, varke nema.