Page 112 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Šta cu reci dervišima? Kada cu se vratiti?
- Ništa neceš reci. A vraticeš se odmah. Ili nikad.

Nije to gruba šala, vec otvorena rijec o stvarnim mogucnostima.

Hafiz Muhamed je ušao u sobu, unezvijeren. Sve je bijelo na njemu, carape, košulja, lice. Lici
na mrtvaca, ustao je iz groba, ne moze da govori. Moglo je da bude rdjav predznak. Ocekujem
nešto od njega, a znam da je nerazumno.

- Došli su po mene, da me vode - rekao sam, pokazujuci ljude što su me cekali, neumitni.
- Vraticu se uskoro, nadam se.
- Ko su oni? Ko ste vi?
- Hajde! - pozurivao me covjek. - Ko smo! Kakvih sve budala nema na svijetu! Da i tebe
povedemo, pa ceš znati ko smo.
- Povedite! - viknuo je mrtvac neocekivano, zato što je zbunjen. - Sve nas vodite! Svi smo
krivi kao i on!
- Budala - zakljucio je policajac razlozno.
- Ne idi preko reda, mozemo doci i po tebe.
- Ko se ponosi nasiljem...

Nije završio to što bi ga mozda upropastilo, na vrijeme ga je sprijecio nagli kašalj, nikad mu
nije mogao biti korisniji. Cijepao se, kao da mu je sva krv linula u grlo, to je od
uznemirenosti, mislio sam, ne zaleci ga, jer on ostaje ovdje. Gledao sam ga kako se kida i
grci, gledao i stajao, sam, usplahiren pred ovim nezeljenim izlaskom u noc. Ali to nisam htio
da pokazem.
Prišao sam da mu pomognem. Policajac me zadrzao.

- Jadnik - rekao je mirno, kao grdnju, ili prezir. I pokazao mi rukom da izadjem.

Pred tekijom nas je cekao još jedan covjek.
Išli su pored mene, iza mene. Koracao sam urakljen, zagušen.
Tama je bila, bez mjeseca i bez vedrine, noc bez vidjela i bez zivota, samo psi laju u
dvorištima, odgovarajuci dalekom lavezu s brda, blizu neba, ponoc je prošla i duhovi krstare
svijetom, neuhvaceni ljudi spavaju, sanjajuci vedre snove, u mraku, i kuce su u mraku, i
kasaba, i svijet, ovo je vrijeme obracuna, cas zlih djela, ljudskih glasova nema, ni ljudskih
lica, osim ovih sjenki što cuvaju moju. Nicega nema, samo moja uzbudjena vrelina zivi u ovoj
mracnoj pustolini.

Ponegdje, nekad, zatreperi plašljiv zizak, zbog bolesnika, zbog djeteta što se probudilo u
nevrijeme od moga straha, zbog zlog šušnja, uzasava me pomisao na taj mirni svijet, oturujem
ga da ne vidim sebe što gazim kroz mrak prema nepoznatoj sudbini, gazim nekud,
nepotrebno, nikud, cini mi se da gazim, gubim osjecaj stvarnosti, kao da nisam na ovome
svijetu, kao da nisam budan, to zbog tame, zbog bezoblicnih sjenki, zbog nevjerovanja da sam
to ja, da to mogu biti ja. To je neko drugi, poznajem ga, gledam, mozda je zacudjen, mozda se
uplašio. Ili sam zalutao, ne znam gdje sam, negdje sam, jednom, u svome zivotu, prolazim
putevima koji su mi odredjeni, nikad nisam bio na ovome mjestu i ne mogu da izadjem, ali
evo sad, neko ce da upali svjetlo, i da me dozove u sigurno sklonište. Ali niko nije upalio
svjetlo, niko me nije zeljenim glasom upucivao na pravac, noc je trajala, i tudji kraj, i
nevjerovanje, sve je ruzan san, probudicu se i odahnuti.