Page 114 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Dugo se nisam odvajao od vrata i ljutog zadaha zardjalog zaljeza, to je prvo mjesto gdje sam
stao u mraku, odredjenom za mene, cio trenutak vec poznato, i zato manje opasno. A onda
sam pošao uokrug, u istrazivanje, slijep, prepuštajuci se prstima i svuda osjecajuci tešku vlagu
neravnog zida, kao da je bunar nada mnom. I poda mnom je vlaga, osjecam je nogama, ruzno
se lijepe za nešto ljigavo. Ne našavši ništa, uskoro sam opet došao do vrata i do oporog mirisa
zeljeza, cini mi se podnošljiviji od zadaha vlage. Omedjena praznina, zazidana pustoš, tu necu
mnogo vidjeti, ne znam da li mi je potrebno i ono što znam od ranije. Ni oci mi nisu od
koristi, ni ruke, ni noge, ni iskustvo, ni razum, mogao sam mirno da se vratim u stanje hafiz-
Muhamedovih prvih zivih bica.
Koliko truda u zivotu, za ova dva koraka vlage, i za potpuno nevidjelo!

Malen je ovaj moj novi stan, ali bih se mogao pruziti kad bih imao gdje. Obilazeci grob,
naišao sam na kamen uza zid, i stajao pored njega, ne pristajuci da sjednem. Još sam mogao
da odlucujem. Kao da sam cekao da se otvore vrata i neko da me pusti: hajde, izlazi! Mozda
su se svi ovako teško spuštali u vlagu i blato, nadali se necemu, cekali, i odustajali od cekanja
kad bi izgubili nadu. Ne traje to dugo. Ubrzo sam i ja sjeo, na kamen, to je prelaz, nastojeci da
se ne naslonim na zid, a onda sam se i naslonio, osjecajuci kako vlaga polako prodire u mene.
Moglo je da pocne tiho razlaganje na vodu i ništa, drugog posla nemam.

Ne znam da li su me ranjava mjesta boljela i do tada, a ja nisam bio svjestan, ili su se pritajila
pred onim što je presudnije. Sad su se javila, jer je došlo vrijeme da zabole, ili se tijelo
pobunilo protiv zaboravljanja i podsjetilo me na sebe. Nesvjesno sam prihvatio tu iznenadnu
pomoc, i prstima poceo da gnjecim rane, razastiruci bol, rasporedjujuci ga, da nije na jednom
mjestu, zatiskivao sam otvore da krv ne potece, osjecao sam je ljepljivu na ruci. Sinoc u tekiji
su ih prali kamilicom i cistim ham-pamukom, a ja u rastrgnuto tkivo utiskujem svu prljavštinu
nakupljenu po zidu, i svejedno mi je, ne mislim šta ce biti, mislim šta je sad, bol je jak,
zazario se u tami, njime postojim, tijelo moje me vraca u stvarni zivot. Bio mi je potreban taj
bol, dio je mene zivog, shvatljiv, slican onome na zemlji, odbrana od mraka i uzaludnog
trazenja ma kakvog odgovora, prepreka da se ne sjetim brata, mogao bi se javiti na crnoj
stijeni moga groba, s pitanjem na koje nemam odgovora.

Zaspao sam drzeci dlan na rani, kao da sam je cuvao da ne nestane, sjedeci na kamenu uz
vlazni zid, i našao je opet vrelu pod dlanom, kao u gnijezdu. Zivjela je, boljela je. - Kako si
spavala? - htio sam da je upitam. Nisam bio sam.

Obradovao sam se kad sam primjetio mali otvor na zidu pod svodom, otkrilo mi ga jutro, i
mada je danje svjetlo ostalo zelja i slutnja, moj mrak nije više bio tako potpun. Svanulo je na
onome svijetu, i od toga je svanulo i meni, iako je noc trajala. Zurio sam u tu sivotamnu
mrlju, nad sobom, ohrabren, kao da sam gledao najljepše ruzicasto svanuce na širokim
bregovima moga djetinjstva. Svitanje, svjetlo, dan, makar samo kao nagovještaj, ali postoji,
nije svega nestalo. A kad sam skinuo pogled sa tog jadnog vidjela, bio sam oslijepljen, i mrak
u mome podzemlju opet je neproziran.

Tek kad sam se navikao, vidio sam da je ovo vjecita noc u kojoj su oci ipak potrebne.
Obazirao sam se oko sebe, ali sam prepoznao samo ono što su moji prsti vec vidjeli.
Cetvrtasti otvor na vratima raskrilio se s cijukom, nije ušlo ni svjetlo ni vazduh. Neko je virio
iz tog drugog mraka. Prišao sam otvoru, gledali smo se na malom rastojanju. Lice mu je
bradato, bez crta. Nicega nema, ni ociju ni usta.