Page 106 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima bozjim, nevidjenim i necjelivanim od svojih
najblizih pred veliki put s koga povratka nema.
Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga pouci kako ce zakopati
tijelo mrtvog brata. A on rece: - Jao meni, zar ne mogu uciniti ni koliko vrana, da zakopam
tijelo mrtvog brata svoga.
Ja, nesrecni Kabil, nesrecniji od vrane crne.
Nisam ga spasao zivog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osim sebe i tebe, Boze
moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske zalosti, i da se ne otrujem
mrznjom. Ponavljam rijeci, Nuhove: - Rastavi mene i njih, i sudi nam.

Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je
najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.
A vas, braco moja, molim, ne zamjerite zbog ovih rijeci, ne zamjerite ako su vas zaboljele i
rastuzile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je
nema. A sada idite kuci i ostavite me sama s mojom nesrecom. Lakše mi je sad, podijelio sam
je s vama.

Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeca, u najcrnjoj tami, ne olakšavši
ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje rijeci, a zalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja
zbog iznevjerene nade da ce se umanjiti), udario sam celom u pod, i znajuci, avaj, da je
uzaludno, u ocajanju izgovorio rijeci Bakara sureta:

Nas Boze, trazimo oproštenje tvoje.
Veliki naš Boze, ne kazni nas ako
zaboravimo ili pogriješimo.
Veliki naš Boze, ne zaduzi nas teretom
preteškim za nas.
Veliki naš Boze, ne obavezuj nas onim što
podnijeti i izvršiti ne mozemo.
Oprosti nam, smiluj se i osnazi nas.

Mozda je oprostio, mozda se smilovao, osnazio me nije.
U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomocno dijete. Sve što sam
znao i mislio, nije imalo nikakvog znacaja, noc je crna i prijeteca izvan ovih zidova, svijet
strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istociti se u suzama, ne
dici se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tuzni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud.
Slab sam i tuzan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili covjek izgubljen u gluhoj samoci
svijeta.

A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se culi krici, sve
slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza mozda.
Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao.
Pogasio sam svijece, oduzimajuci im zivot jednoj po jednoj, bez svecanog osjecanja s kojim
sam ih palio. Uništila me tuga i bio sam sam.
Ostacu u mraku dugo, bojim se. Sam.
Ali kad sam i poslednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u
polumraku.