Page 6 - Meša Selimović - Derviš i smrt

su zatvorili krug oko nas i ostavili me samog, u mucnoj tisini nad mrtvacem. Nad mrtvacem,
kome ne mogu da kazem: zasto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plasi me gluhi muk.
Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneci se od uzasa, ali ga
nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli
nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.

Kako sad da kazem samrtniku: Hodi poslusno putevima gospoda tvoga. Kad me jeza obuzima
od tih skrivenih puteva, o kojima moje sicusno znanje ni slutnje nema.

Vjerujem u sudnji dan i u vjecni zivot, ali sam poceo da vjerujem i u strahotu umiranja, u
strah pred tom neprozirnom crninom.

Nista nisam rijesio, kad su me uveli u jednu od soba, mlada djevojka me vodila, isao sam
spustenilh ociju, da joj ne vidim lice, da smislim ma sta. Lagacu ti, starce, Bog ce oprostiti jer
cu govoriti ono sto ocekujes a ne ono sto zbunjeno mislim.

Ovdje ga nije bilo. l ne podigavsi pogled, osjetio sam da u sobi nema teskog bolesnickog
mirisa, koji se, nakon dugog lezanja, ne moze nicim istjerati, ni ciscenjem, ni vjetrenjem, ni
kaðenjem.

Kad sam pogledao, potrazivsi dugotrajnog bolesnika sto ne mirise na smrt, ugledao sam na
seciji lijepu zenu, sto je podsjecala na zivot vise nego sto moze biti dobro.

Cudno je mozda sto to kazem, ali je zaista tako: osjetio sam se nelagodno. Razloga je moglo
biti dosta. Spremao sam se za viðenje sa starcem, samrtnikom, pritisnut i sam mracnim
mislima, a nasao se pred njegovom kcerkom (nikad je nisam vidio a znao sam da je ona!).
Nevjest sam razgovoru sa zenama, pogotovu sa zenama njene ljepote i njenih godina. Oko
trideset, cini mi se. Mlade djevojke zamisljaju zivot i vjeruju rijecima. Starice se boje smrti i s
uzdahom slusaju o raju. Ovakve znaju vrijednost svega sto gube i dobijaju, i uvijek imaju
svoje razloge, koji mogu biti cudni, ali su rijetko naivni. Njihove zrele oci su slobodne i kad
se obaraju, neugodno otvorene i kad se skrivaju trepavicama. Najneugodnije je sto znamo da
one znaju vise nego sto pokazuju, i da nas mjere svojim neobicnim mjerilima, koja tesko
saznajemo. Njihova neobmanuta radoznalost, sto zraci i kad se skriva, zasticena je njihovom
neprikosnovenoscu, ako to samo hoce. A mi pred njima nismo zasticeni nicim. Uvjerene u
svoju snagu, koju ne koriste, drzeci je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek na balcaku,
gledaju u nama moguceg roba, ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu
snagu. Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva, da djeluje i kad je preziremo. Ostaje strah
u covjeku, i pored pouzdanja, u neku nepoznatu mogucnost u neku vradzbinu, u neku tajnu
silu iblisovu.

Ova zena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena vec soja kome je pripadala. Njen stav
i njeni pokreti, sigurni, zapovjednicki (tako mi je pokazala da sjednem), izgledali su ublazeni,
umeksani necim sto nisam znao da odredim, dugom navikom, mekanim sjajem surmom
osjencenih ociju u prorezu jasmaka, rukom sto je savijena kao labudov vrat drzala jedan kraj
tanke tkanine, cudnom drazi sto izbija iz nje kao carolija. Iblisova kci, mislio je u meni seljak,
proklinjao dervis, zacuðeni obojica.

Mrak se uvlacio u sobu, bijelio se samo njen veo i njena ruka. Sjedili smo gotovo na dva kraja
sobe, izmeðu nas je nedovoljna razdaljina sobe i mucno ocekivanje.