Page 5 - Meša Selimović - Derviš i smrt

me se ne tice, tako sam blize sebi. Ostavljen na dugom hodniku, cekao sam da glas o meni
dopre gdje je potrebno, osluskivao tisinu, potpunu, kao da niko nije zivio u ovom velikom
zdanju, kao da se niko nije kretao po hodnicima i sobama. U muku prigusenog zivljenja, uz
samrtnika sto jos dise negdje ovdje, u necujnosti koraka sto umiru u prostirci, i tihih
razgovora sto se vode sapatom, jedva cujnim cijukom rasprskavalo se staro drvo prozora i
tavanica. Gledajuci kako vece polako opkoljava kucu svilenim sjenkama i drhti na
dzamovima posljednjim odbljescima danjeg svjetla, mislio sam na starca i na ono sto cu mu
reci na posljednjem viðenju. Nisam jednom govorio s bolesnicima, nisam jednom otpremio
samrtnika na veliki put. Iskustvo me uvjerilo, ako je za to potrebno ikakvo iskustvo, da svako
osjeca strah pred onim sto ga ceka, pred nepoznatim sto vec kuca, neotkriveno, u obamrlom
srcu.

Govorio sam, tjeseci: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici.
Izuzetka nema, ni iznenaðenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju,
priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin,
zasto se cudimo kad doðe. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto
se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.

Govorio sam: Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju
jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo roðenje. Kao
sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako doðe vrijeme da se rastave dusa i
tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni
uspon.

Govorio sam: Smrt je propadanje tvari a ne duse.

Govorio sam: Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od
tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama
sobom.

Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut, ne misli da cu osjecati bol za
ovim svijetom. Ne placi i ne govori: steta, steta. Kada se mlijeko pokvari, veca je steta. Kad
vidis da me poloze u grob, ja necu nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zaðu? Tebi se cini
smrt, a to je raðanje. Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne
kad se stavi u zemlju? Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo?

Govorio sam: Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: dosla je istina. Dosao je cas. Jer svako
kruzi svojom putanjom do odreðenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vasih, pa vas iz
jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji
vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena duso,
vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Uði meðu robove moje, uði
u moj dzenet.

Govorio sam tako, bezbroj puta.

A sad nisam siguran da to treba da kazem starcu sto me ceka. Ne zbog njega, vec zbog sebe.
Prvi put - koliko cu puta ovih dana reci: prvi put? - smrt mi nije izgledala tako jednostavna
kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strasan san. Stajao sam na
praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom cohom izduzio se pred mojim
nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da