Page 362 - Ilijada

Homer: Ilijada

Zadršću koljena odmah, iz ruke joj ispade čunak.
Odmah dvorkinjam ona ljepokosim besjeđu počne:
15
450 "Ovamo za mnom dvije, da pogledam, što li se zgodi:
Čestite svekrve glas razabrah, i meni se srce
Baca u grudma do usta, ukočila su se meni
Koljena; Prijamovim sinovma je nekakvo blizu
Zlo; ej od uha mojeg daleko ti da su glasi!
455 Ali se bojim veoma, da nije Hektora smjelog
Odbio od grada divni Ahilej, te goni ga poljem
I da ga ustavio od nesretne nije hrabroće,
Kojom je osvajan bio; u mnoštvu zaostao nije,
Nego je trčo pred svima, ustupao nikome nije."
460 Reče i iz sobe odmah izleti na mahnitu nalik,
Srce se bacalo u njoj, i dvorkinje pođu za njome.
A kad dođe do kule, do gomile ljudi, tad stane,
Ogleda se na zidu i opazi, kako je Hektor
Vučen pred gradom trojskim, a neštedice ga k lađam
465 Ahejskim koritastim brzonogi konjici vuku;
Mrak se na obje oči Andromahi crni navuče,
Ona se unazad sruši i izdahne svijest iz sebe.
Upletke blistave njoj daleko spadnu sa glave,
Kapa i načelak spadne i ukosnik pleteni njojzi
470 I povezača ktom, što zlatna joj da Afrodita
U dan, kada je k sebi sjajnošljemac odvede Hektor
Eetionu iz dvora darivav je darima silnim.
Zaove okolo nje se i jetrve u hrpu skupe,
Med sobom držahu nju već gotovu, od stra da umre.
475 Kada odahne opet, i sabere svijest u sebi,
U plač udari tad i med ženama trojanskim reče:
"Hektore, nesretne l' mene! Sudbine se rodismo iste,
Nas dvoje: ti u Troji u dvorima Prijama kralja,
A ja se rodih u Tebi pod gorom šumovitim Plakom
480 Eetionu u dvorma; othranio me je malu
Nesretnik zlosretnu mene! Ej rodio da me i nije!
Pod zemlju ti duboko Aidu ideš sad u dom,
A u dvorima mene udovicu ostavljaš evo
U mrskoj tuzi, a naše dijete ludo je jošte,
485 Koje smo nesretni mi porodili; nećeš ti njemu,
Hektore, obrana biti, jer mrtav si, niti on tebi;
Ako plačnome on i umakne ahejskom ratu,
U budućnosti muke i nevolja imat ću vazda,
Jerbo će njegove drugi oranice manjiti ljudi.
490 A sirotovanja dan dječaku otima druge,
Sasvim je oboren tada, i lica mu puna su suza;
Zlopateć dolazi on k prijateljima svojega oca,
16

15 449. vidi 3. pjev., st. 143.
16 492. Očevi prijatelji misle se sakupljeni na kakvoj gozbi, kako se vidi iz idućih stihova.

362