Page 341 - Ilijada
P. 341

Homer: Ilijada



                              Skoči i poljem odmah poleti nogama brzim
                              Preplašiv se, al' bog ne uzmakne velji, već na njeg
                              S crnim se valima digne, da ne da Ahileju divnom
         250                  Dulje ubijat, da poraz od trojanskih odvrati četa;
                              A sin Pelejev skoči - koliko bačeno koplje
                              Dohvaća - nasrćući ko oro crnokrili lovac,
                              Koji je ponajjači i najbrži od ptica sviju.
                              Nalik na njega poleti, na prsima njegovim strašno
         255                  Zvektaše mjed, i na stranu on Skamandru se izviv
                              Bježaše, al' bog ga tekuć već stizaše šumeći vrlo.
                              Kao što kada kopač od izvir-vodice crne
                              Hoće navrnuti vodu na vrtove, hoće je na sad,
                              Sjekiru držeć u ruci izbacuje smeće iz jarka,
         260                  Al' kad navre već voda, tad šljunak sav se razleti,
                              Voda se razlije brzo niz strmeno klokoćuć mjesto,
                              Ona preteče kopača, što vodi je: - tako je voda
                              Jednako s valima svojim Ahileja stizala divnog,
                              Ako i bješe brz, ta bozi su jači od ljudi!
         265                  Koliko god bi puta brzonogi htio Ahilej
                              Stati nasuprot vodi da vidi, da li ga bozi
                              Besmrtni progone svi, što u nebu širokom žive,
                              Toliko put mu je val iz rijeke, što iz neba teče,
                              Ozgo ramena lupo, Ahilej ljutit u duši
         270                  Nogama skakaše uvis, a r'jeka mu žestoka ozdo
                              Koljena ustavljaše i s noga mu prašinu praše.
                              Pisne Pelejev sin u široko pogledav nebo:
                              "Kako me, Zeuse oj oče, ni jedan od bogova jadna
                              Ne smjede spasti iz r'jeke! A zatim me snašlo ma što god.
         275                  Nije ni jedan mi kriv od nebeskih bogova drugi,
                              Nego draga mi mati; opčinila me je lažma
                              Kazujuć, da će mene pogubit pod velikim zidom
                              Trojaca oklopnika Apolon strelama brzim.
                                                                       3
                              Da me je ubio Hektor, najvrliji ovdašnji momak,
         280                  Dobar bi smako me junak, junaka bi ubio dobra.
                              A sad je suđeno meni, da kukavnom poginem smrću
                              Stisnut u velikoj r'jeci ko kakovo mlado svinjarče,
                              Što ga bujica odnese, kad zimi pregazit hoće."
                                 Tako reče, a k njemu Atena i s njome Posidon
         285                  Uzrastom na ljude nalik veoma pristupe brzo,
                              Rukom mu uhvate ruku i reku mu utješne r'ječi.
                              Med njima besjedu počne Posidon zemljotresac ovu:
                              "Ne boj se odviše, sine o Pelejev, uzmicat nemoj,
                              Jer smo od bogova mi sa Zeusovim sad dopuštenjem
         290                  Ovdje ti pomoćnici, Atena Palada i ja!
                              Nije suđeno tebi, da imaš umr'jet od r'jeke,
                              Već će se ona brzo umiriti, vidjet ćeš i sam.

               3  277-278. Ne kaže se nigdje u Ilijadi da je Tetida Ahileju rekla da će poginuti od Apolonove strijele.


                                                                                                       341
   336   337   338   339   340   341   342   343   344   345   346