Page 312 - Dan Brown - Postanak

„Pa”, rekao je Langdon, „Edmond je nesumnjivo priželjkivao budućnost bez
religije. Koliko je slova u stihu?”

Ambra je počela brojiti, ali je odmahnula glavom. „Manje od četrdeset i sedam.”

Nastavila je čitati i zastala trenutak poslije. „A ovaj? Razrogačene oči čovjeka
gledaju dubine čudesnih svjetova? 62

„Moguće”, rekao je Langdon, razmišljajući o značenju. Ljudski intelekt nastavit
će rasti i evoluirati s vremenom, što će nam omogućiti dublji uvid u istine.
„Ali previše slova”, rekla je Ambra. „Idem dalje.”

Nastavila je čitati, a Langdon je zamišljeno koračao iza nje. Stihovi koje je
pročitala odjekivali su mu u sjećanju i prizvali davnu uspomenu na čitanje Blakea na
kolegiju iz britanske književnosti na Princetonu.

Navrle su slike – kako se ponekad događalo u Langdonovom fotografskom
sjećanju. Te slike prizivale su nove slike – njihov beskonačan niz. Odjednom se, dok
je tako stajao u kripti, Langdonu pred oči vratio njegov profesor koji je, nakon što su
pročitali Četiri Zoa, stao pred studente i postavio prastaro pitanje: Što biste odabrali?
Svijet bez religije? Ili svijet bez znanosti? Zatim je dodao: William Blake očito je
imao svoje sklonosti, i njegova nada za budućnost najbolje je izražena u posljednjem
stihu njegova spjeva.

Langdon je naglo udahnuo i okrenuo se Ambri koja se zadubila u Blakeove
stihove.

„Ambra – idi na kraj spjeva!” rekao je, u tom trenutku sjetivši se posljednjeg
stiha.
Ambra je pogledala kraj. Nakon što je pažljivo pročitala, okrenula se k njemu,

očiju raskolačenih u nevjerici.
Langdon joj se pridružio, stao iznad knjige i promatrao tekst. Nakon što se sjetio
stiha, mogao je razabrati blijedo ispisana slova:

63

„Mračnih religija nesta”, naglas je čitala Ambra, „i svijetom blaga znanost
vlada.”
Stih nije bio samo proročanstvo koje bi Edmond promicao – bio je to u biti