Page 310 - Dan Brown - Postanak
P. 310

ih neće moći ostvariti prije očeve smrti, a čak i tada Julián nije imao pojma kako će
             njegove zamisli prihvatiti – ne samo Kraljevska palača nego i cijela nacija. Juliánu je
             preostalo samo čekati, čuvati otvoreno srce i poštovati tradiciju.

                 A onda se, prije tri mjeseca, promijenilo sve.

                 Upoznao sam Ambru Vidal.
                 Živahna  i  samosvojna  ljepotica  okrenula  je  Juliánov  svijet  naglavačke.  Samo
             nekoliko dana poslije prvog susreta Julián je konačno shvatio očeve riječi. Neka ti

             srce pokaže put... i zgrabi svaku priliku da voliš do kraja! Ushit zaljubljenosti nije se
             mogao usporediti ni s čim što je Julián dotad iskusio i osjetio je da bi to mogli biti
             prvi koraci k preobražaju njegova života u remek-djelo.
                 No,  sad,  dok  je  zurio  u  cestu  pred  sobom,  obuzeo  ga  je  mračan  osjećaj
             osamljenosti i izdvojenosti. Otac je umirao; voljena žena odbijala je razgovarati s
             njim; i upravo je prekorio svog vjernog mentora, biskupa Valdespina.

                 „Prinče Juliáne”, javio se biskup. „Morali bismo krenuti. Vaš otac je slab i željan
             je razgovarati s vama.”

                 Julián se polagano okrenuo dugogodišnjem očevu prijatelju. „Što mislite, koliko
             mu je još ostalo?” prošaptao je.

                 Valdespinov  glas  drhtao  je  kao  da  je  na  rubu  suza.  „Zamolio  me  da  vas  ne
             uznemirujem,  ali  ćutim  da  kraj  dolazi  brže  nego  što  je  itko  predviđao.  Želi  se
             oprostiti.”

                 „Zašto  mi  niste  rekli  kamo  smo  se  uputili?”  upitao  je  Julián.  „Zašto  laži  i
             tajnovitost?”
                 „Žao mi je, nisam imao izbora. Vaš otac dao mi je jasne naredbe. Naredio mi je
             da vas odvojim od vanjskog svijeta i od vijesti sve dok ne dođe u priliku nasamo
             razgovarati s vama.”

                 „Odvojiti me od... kakvih vijesti?”

                 „Mislim kako bi bilo najbolje da vam to objasni otac.”
                 Julián je dugo promatrao biskupa. „Prije nego što ga vidim, moram nešto znati.

             Je li lucidan? Je li priseban?”
                 Valdespino ga je upitno pogledao. „Zašto pitate?”

                 „Zato što su”, odgovorio je Julián, „njegovi večerašnji zahtjevi čudni i hiroviti.”

                 Valdespino je tužno kimnuo. „Hirovit ili ne, vaš otac je još uvijek kralj. Volim ga
             i činim što mi naredi. Svi tako činimo.”
   305   306   307   308   309   310   311   312   313   314   315