Page 308 - Dan Brown - Postanak
P. 308
„Bilo kako bilo, kad je nazvao, bio je lucidan i bijesan kakva ga godinama nisam
čuo. Naredio mi je da vas odmah dovedem k njemu.”
„Zašto smo onda ovdje?’ upitao je Julián, mahnuvši niz prilaz prema ljetnikovcu.
„On je u Zarzueli.”
„Više nije”, tiho je rekao Valdespino. „Naredio je pomoćnicima i bolničarima da
ga odjenu, smjeste u kolica i premjeste kako bi posljednje dane mogao provesti
okružen poviješću zemlje.”
Kad je biskup izgovorio te riječi, Julián je spoznao istinu.
La Casita nikad nije bila naše odredište.
Potresen, Julián se okrenuo od biskupa, zagledao prema seoskom put, pored
prilazne ceste ljetnikovcu, koji se protezao pred njima. U daljini, iza stabala, nazirao
je osvijetljene tornjeve divovske zgrade.
El Escorial.
Udaljena kilometar i pol, poput tvrđave u podnožju planine Abantos, uzdizala se
jedna od najvećih vjerskih građevina na svijetu – legendarni španjolski El Escorial.
Na više od osam jutara površine, kompleks je obuhvaćao samostan, baziliku,
kraljevsku palaču, muzej, knjižnicu i niz najstrašnijih kosturnica koje je Julián ikad
vidio.
Kraljevska kripta.
Juliánov otac doveo ga je u kriptu kad je Juliánu bilo samo osam godina; proveo
je dječaka kroz Panteón de Infantes, niz grobnih komora prepunih počivališta
kraljevske djece.
Julián nikad neće zaboraviti zastrašujuću grobnicu, takozvanu „rođendansku
tortu” – masivnu, kružnu grobnicu koja je podsjećala na tortu s bijelom glazurom i
čuvala ostatke šezdesetero kraljevske djece, sve redom smještene u „ladice” i
ubačene u kriške „torte” za vijeke vjekova.
No samo nekoliko minuta poslije Juliánov užas izazvan susretom s tom mračnom
grobnicom pao je u zaborav jer otac ga je odveo vidjeti majčino posljednje
počivalište. Julián je očekivao mramornu grobnicu dostojnu kraljice, no umjesto
toga, majčino tijelo ležalo je u neopisivo priprostom olovnom kovčegu, u goloj
kamenoj komori na kraju dugog hodnika. Kralj mu je objasnio da majka trenutačno
počiva u pudrideru – „komori raspadanja” – gdje kraljevski leševi provode trideset
godina, dok od njih ne ostane samo prah, te ih se nakon toga premješta u njihova
trajna počivališta. Julián je pamtio kako je upregnuo svu snagu ne bi li obuzdao suze
i poriv da povraća.
Zatim ga je otac poveo do vrha strmog stubišta koje kao da se bez kraja spuštalo
