Page 384 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 384

ni sam nije znao da će ona i Peperkorn doći zajedno, udvoje, — pravio se bar iznenađen, kad
        ga je Hans Kastorp sutradan posle njihovog dolaska pozvao tako reći na odgovornost.
            »Ne bih znao da vam kažem gde ga je upecala«, izjavi on. »Očevidno neko poznanstvo sa
        puta u Pirineje. Šta ćete, morate ga sad trpeti, razočarani Seladone, ništa vam ne pomaže.
        Debelo prijateljstvo, razumete li. Čini se čak da im je i kasa zajednička. Neki teški bogataš,
        prema svemu što čujem. Kralj kafe koji se povukao u miran život, a sobar mu neki Malajac,
        silno bogatstvo. Uostalom, nije zacelo došao radi zabave, jer sem velikog zaptivanja kome je
        uzrok alkohol, pati, kako se čini, i od opake tropske groznice, povratne groznice, razumete li,
        koja se uporno vuče. Moraćete imati s njim strpljenja.«
            »Molim, molim«, reče Hans Kastorp s visine. »A ti?« pomisli u sebi. »Kako se ti osećaš?
        Ako  svi  znaci  ne  varaju,  sasvim  nezainteresovan  nisi  baš  ni  ti,  udovče  plavih  obraza  sa
        svojim realističkim uljanim slikama. Hoćeš, čini mi se, da mi se podsmehneš, a u stvari mi
        smo u neku ruku sapatnici, s obzirom na Peperkorna.«  —  »Čudan  tip,  zaista originalna
        pojava«, reče on glasno, ocrtavajući gestom lik. »Snažan i jadan«, produži on glasno, »to je
        utisak koji ostavlja, bar na mene je takav utisak učinio danas za vreme doručka. Snažan pa
        ipak jadan, tim pridevima bi ga, po mome mišljenju, trebalo okarakterisati, mada ti pridevi
        ne idu obično zajedno. On je, dakako, velik i širok i voli da stoji raskrečenih nogu, sa rukama
        u vertikalnim džepovima svojih  pantalona  —  oni  su kod njega, kao  što sam  morao
        napomenuti, vertikalno skrojeni, ne postrance, kao kod vas i kod mene i uopšte kod viših
        društvenih klasa  —  i  kad tako  stoji i  izgovara  nepčano glasove  na  holandski  način,  onda
        neosporno ima u sebi nečeg snažnog. Ali njegova brada je retka, duga, ali retka, da bi se

        dlake mogle gotovo izbrojati, a i oči su mu male i blede, upravo bezbojne, ne mogu da to ne
        pomenem,  i  ništa  ne  koristi  što  se  stalno  trudi  da  ih  što  više  iskolači,  usled  čega  mu  se
        stvaraju na čelu krupne bore koje se kraj slepoočnica penju, pa zatim horizontalno teku preko
        čela — preko njegovog visokog, crvenog čela, znate, oko koga se skupila bela kosa, duga,
        doduše, ali proređena, — a oči, ma koliko ih širio, ostaju male i blede. Njegov zatvoreni
        prsnik daje mu nečeg svešteničkog, iako nosi karirani redengot. Takav sam ja utisak jutros
        stekao.«
            »Vidim da ste ga uzeli na nišan«, odgovori Berens, »i da ste dobro osmotrili sve njegove
        osobine; to vam je pametno, jer ćete morati da se pomirite s njegovim prisustvom.«
            »Da, svakako da hoćemo«, odgovori Hans Kastorp.
            Mi smo njemu ostavili da približno nacrta figuru novog, neočekivanog gosta, i on to nije
        rđavo uradio, — ni mi ga ne bismo mogli mnogo bolje prikazati. Njegova osmatračnica je
        zaista  bila  vrlo povoljna: znamo  da je on za  vreme  Klavdijina  odsustva  došao  u  blisko
        susedstvo »stola boljih Rusa« i da je njegov sto stajao naporedo s ruskim stolom — samo što
        je ovaj  drugi  bio  pomeren malo prema vratima od verande  —  a  kako su  Hans Kastorp i
        Peperkorn sedeli za  užom stranom svoga stola  i  kako su  te  strane bile  okrenute prema
        unutrašnjosti dvorane, to su se njih dvojica našli tako reći jedan pored drugog, Hans Kastorp
        malo iza  Holanđanina,  što  mu  je  olakšavalo neupadljivo  ispitivanje,  dok  je gospođu  Šoša
        mogao da posmatra samo iskosa, imajući pred sobom tri četvrtine njenog profila. U dopunu
        njegove uspele skice trebalo bi dodati da je Peperkornova gornja usna bila obrijana, da mu je
        nos bio velik i mesnat, a usta takođe velika i zbog nepravilnih usana čisto rascepljena. Ruke
        su mu bile doduše prilično široke, ali sa dugim, šiljatim noktima, i on se služio njima pri
        govoru — a govorio je neprekidno, samo što Hans Kastorp nije mogao potpuno da shvati
        smisao  njegovih  reči  —  služio  se  njima  za  naročito  podešene  gestove  koji  su  održavali
        pažnju u napetosti, za delikatno nijansirane, prefinjene, tačno određene i čiste civilizovane
        gestove jednog dirigenta, pri čemu bi savio kažiprst tako da s palcem čini krug ili raširio dlan
   379   380   381   382   383   384   385   386   387   388   389