Page 6 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Znajuüi da üu biti osamljen i da üe mi trebati daljnje instrukcije, ostao sam tijesno
povezan sa svojom nastavnicom poezije i nastavnicom kratke priþe iz gimnazije u Los Angelesu.
Potonja, Jennet Johnson, umrla je kao devedesetogodišnjakinja prije nekoliko godina, nedugo
nakon što se raspitala o mojim þitaþkim navikama.
U posljednjih þetrdeset godina vjerojatno sam napisao više pjesama, eseja, priþa, drama i
romana o knjižnicama, knjižniþarima i autorima nego bilo koji drugi suvremeni autor. Pisao sam
pjesme, kao što je Emily Dickinson, gdje si? Herman Melville zvao te sinoü u snu. Pa onda još
jedna u kojoj sam tvrdio da su Emily i gospodin Poe moji roditelji. Tu je i priþa u kojoj se
Charles Dickens ljeti 1932. useljuje na mansardu moga djeda, zove me Pip i dopušta mi da s njim
suraÿujem u završnici Priþe o dva grada. Napokon, knjižnica iz Nešto opako ulazi ovuda stožerno
je ponoüno sastajalište u okršaju Dobra i Zla: gospodina Hallowaya i gospodina Darka. Sve žene
moga života bile su uþiteljice, knjižniþarke ili prodavaþice knjiga. Svoju ženu Maggie našao sam
u knjižari u proljeüe 1946. godine.
No vratimo se Vatrogascu i njegovoj sudbini nakon što je objelodanjen u
senzacionalistiþkom þasopisu. Kako je udvostruþio svoju prvotnu veliþinu i krenuo u svijet?
Godine 1953. dogodile su se dvije lijepe novosti. Ian Ballantine je poþeo izdavati tvrdo i
meko ukoriþene knjige, s tim da se isti naslov u objema opremama pojavljivao istoga dana. U
Fahrenheitu 451 vidio je svojstva pravog romana, pod uvjetom da onih prvih 25000 rijeþi
dopunim s daljnjih 25000.
Je li to bilo izvedivo? Sjeüajuüi se svojega ulaganja sitniša te jurnjave uza stube i niz njih,
uplašio sam se nastavljanja knjige i dopunjavanja likova. Ja sam strastven, a ne intelektualan
pisac, što üe reüi da se moji likovi moraju sunovratiti prije mene kako bi oživjeli priþu. Sustigne li
ih moj intelekt prebrzo, þitava bi pustolovina mogla zapeti u tegobama nedostatka
samopouzdanja i beskrajnih umovanja.
Najbolje je rješenje bilo odrediti posljednji rok te zamoliti Stanleya Kauffmanna, mog
urednika iz Ballantinea, da u kolovozu doÿe na obalu. Time üe se osigurati, tako sam mislio, da
ovaj Lazar od knjige uskrsne od mrtvih. Tome valja pridodati i razgovore koje sam u mislima
vodio sa šefom vatrogasaca Beattyjem, kao i cjelokupnu zamisao o buduüim paljenjima knjiga.
Uspijem li ga ponovno uspaliti, dopustiti mu da zastupa svoje stavove, ma kako okrutni ili
luÿDþki oni bili, znao sam da üe se knjiga prenuti iz sna i slijediti ga.
Vratio sam se u knjižnicu UCLA, naoružan i optereüen s kilom i pol novþLüa od deset
centi, kako bih završio svoj roman. Sa Stanom Kauffmannom koji me pritiskao iz nebesa, zadnju
sam revidiranu stranicu dovršio sredinom kolovoza. Bio sam ushiüen. Stan me bodrio svojim
ushitom.
Usred takva raspoloženja zbio se telefonski poziv koji nas je sve osupnuo. Zvao je John
Huston. Pozvao me u svoj hotelski apartman i upitao bih li bio voljan poüi u Irsku na osam
mjeseci kako bih ondje napisao filmski scenarij za Mobyja Dicka.
Kakve li godine, kakva li mjeseca, kakva li tjedna!
Naravno, prihvatio sam zadatak i obvezao se da üu za nekoliko tjedana sa ženom i dvjema
Nüerkicama otputovati da pretežni dio iduüe godine proboravim onkraj Oceana. To je pak znaþilo
da moram požuriti s manjim dotjerivanjima svoje vatrogasne brigade.
U to smo vrijeme veü bili duboko u McCarthyjevoj eri. McCarthy je od vojske zahtijevao
da iz prekooceanskih knjižnica ukloni neke "pokvarene" knjige. Bivši general, a tadašnji
predsjednik, Eisenhower, jedan od nekolicine hrabrih tih godina, naredio je da se knjige vrate na
police.
U meÿuvremenu je naša potraga za þasopisom koji üe objaviti dijelove Fahrenheita 451
završila u bezizlazju. Nitko nije htio okušati sreüu s romanom koji govori o prošloj, sadašnjoj i