Page 5 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

svojoj ženi i našoj maloj küeri.
Jednostavno vam ne mogu reüi koliko je bila uzbudljiva ova pustolovina, dan za danom,
to navaljivanje na unajmljeni pisaüi stroj, ubacivanje sitniša, lupetanje u stilu nekakvoga
sumanutog þimpanze, jurnjava uza stube po nove kovance, trþanje u skladište knjiga i istrþavanje
iz njega, izvlaþenje knjiga, listanje stranica, udisanje najboljeg peluda na svijetu, knjižne prašine,
kojim se razvijaju literarne alergije. Zatim opet, sav rumen od ljubavi, hrlim dolje u podrum -
pronašao sam neki citat ovdje, drugi pak ondje, da bih ih gurnuo ili umetnuo u svoju bajku koja
sve više buja. Bio sam poput Melvilleova junaka, ludošüu izluden. Nikako se nisam mogao
zaustaviti. Nisam ja napisao Fahrenheit 451, on je napisao mene. Bilo je to kruženje energije sa
stranice u moje oþne jabuþice, onda uokolo niz živþani sustav, pa kroz ruke van. Pisaüi stroj i ja
bilj smo sijamski blizanci spojeni vršcima prstiju.
Bio je to osobit uspjeh, jer sam kratke priþe pisao još od dvanaeste godine, tijekom
gimnazije sve do svojih tridesetih, misleüi da se nikad neüu odvažiti i upustiti u roman. Ovdje je,
dakle, bio zaþetak moje srþanosti da bez padobrana skoþim u novu formu. Mahnit od
oduševljenja zbog švrljanja po knjižnici, onjuškivanja uveza i uživanja u tiskarskom crnilu,
uskoro sam ustanovio, kao što sam vam i priopüio, da Vatrogasca nitko neüe. Odbili su ga svi
þasopisi takve tematike, a na kraju ga je objavio Galaxy Magazine, þiji je urednik Horace Gold
bio hrabriji od veüine ostalih iz toga doba.
Što je potaknulo moje nadahnuüe? Morao je postojati neki temeljniji sustav utjecaja koji
me nagnao da glavaþke uronim u pisaüi stroj i izvuþem se cijedeüi se hiperbolama, metaforama i
usporedbama o vatri, tisku i papirusu, zar ne?
Naravno. Godine 1934. Hitler je u Njemaþkoj palio knjige, širile su se glasine o Staljinu,
njegovim užigaþima i posudama za trud i kresivo. Uz to, davnih dana, za progona vještica u
Salemu 1680. godine, moja je davna baka Mary Bradbury bila suÿena, ali je izbjegla lomaþu. No
najveüi dio svega toga ipak potjeþe iz mog romantiþnog odgoja utemeljenog na rimskoj, grþkoj i
egipatskoj mitologiji, a koji me zahvatio još kao trogodišnjaka. Da, tri sam godine imao kad se
Tut podigao iz groba i u nekoj se vikend reviji pojavio u svoj svojoj zlaüanoj opremi, a ja se
þudio tko li je taj te se kod svojih o njemu raspitivao!
Stoga je bilo neizbježno da doznam ili proþitam o paljenju Aleksandrijske knjižnice, od
kojih su dva bila sluþajna, a jedno namjerno. Doznavši za to kao devetogodišnjak, proplakao sam.
ýudno dijete, kakvo sam bio, veü sam, naime, bio žitelj visokih potkrovlja i sablasnih podruma
knjižnice Carnegie u Waukeganu, u državi Illinoisu.
Kako sam poþeo, tako sam i nastavio. Ništa nije bilo uzbudljivije od divljeg trþanja u
knjižnicu ponedjeljkom naveþer kad sam imao osam, devet, dvanaest i þetrnaest godina, a moj je
brat uvijek trþao ispred mene i pobjeÿivao. Ušavši, stara gospoda knjižniþarka (u mojem je
djetinjstvu uvijek bilo starih gospoda) usporeÿivala je težinu mojih knjiga s mojom težinom i,
negodujuüi zbog nerazmjera, otpravljala me da otrþim kuüi i oblizujuüi prste listam stranice.
Moja se ludost nastavila i kad se moja obitelj 1932. i 1934. državnom cestom 66 prevezla
autom na drugi kraj države. Naš se stari buick nije još pravo ni zaustavio, a ja sam veü izjurio niz
ulicu do najbliže knjižnice u kojoj su morali živjeti drukþiji Tarzani, drukþiji Tik Toki, drukþije
Ljepotice i Zvijeri od onih koje sam poznavao.
Završivši gimnaziju, nisam imao novaca za studij. Tri sam godine prodavao novine na
uliþnom uglu i tri-þetiri dana u tjednu sjedio u knjižnici u središtu grada, þesto pišuüi kratke priþe
na desecima onih ceduljica što ih knjižnice ostavljaju za uporabu svojim þlanovima. Iz knjižnice
sam izronio u dvadeset osmoj godini. Nekoliko godina kasnije, tijekom jednog predavanja, dekan
fakulteta, doznavši za moju posvemašnju uronjenost u književnost, predao mi je kapu, plašt i
diplomu, službeno me "promoviravši" iz knjižnice.