Page 4 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

sve su ih nauþili napamet. Knjige su posvuda, skrivene u glavama ljudi! Poludi, i priþa tu
završava.
Potom je nastavljaju druge priþe sliþna odreÿenja:
U priþi Prognanici rijeþ je o likovima iz Oza, Tarzana i Alice, kao i o likovima iz
neobiþnih pripovijedaka Havvthornea i Poea. Svi su oni protjerani na Mars, a ondje im se,
jednom po jednom, duhovi rastapaju, pretvaraju u dim i odlijeüu u konaþnu smrt u trenutku kad
na Zemlji posljednji primjerak knjige iz koje potjeþu sažiže oganj.
U priþi Usher II. moj junak skupi sve svjetske intelektualne spalitelje knjiga, one turobne
duše koje drže da mašta škodi duhu, pleše s njima na krabuljnom plesu Crvene smrti, pa ih uranja
da se utope u jezercu dok druga Kuüa Usher nestaje s vidika u nemjerljivim dubinama.
A sada o petom malom skoku prije onog velikog.
Prije þetrdeset dvije godine - godina amo ili tamo - šetao sam se i pripovijedao s jednim
kolegom piscem po Wilshireu nedaleko od Los Angelesa, kadli se uz nas zaustavio policijski
auto. Izašao je redar i upitao što radimo.
"Stavljamo nogu pred nogu," rekao sam uobraženo.
Pogrešan odgovor.
Policajac je ponovio pitanje.
Arogantno sam odgovorio: "Udišemo zrak, priþamo, razgovaramo, šetamo se."
ýovjek se namrštio. Objasnio sam mu:
"Besmisleno je što nas zaustavljate. Da smo htjeli provaliti u neki pajzl ili opljaþkati
nekakav duüan, dovezli bismo se autom, obijenim ili otetim, i zatim odvezli. A, kao što vidite,
nemamo automobil nego samo vlastite noge."
"Šeüete se, je li?", rekao je redar. "Samo se šeüete?"
Kimnuo sam i priþekao da mu se ova oþita istina ureze u pamet.
"Dobro," rekao je policajac, "nemojte da se to ponovi!" Policijsko se vozilo udaljilo.
Rasrden ovim susretom kao iz Alice u zemlji þudesa, odjurio sam kuüi da napišem
Pješaka, djelo koje govori o nekom buduüem vremenu u kojem üe svako šetanje biti zabranjeno, a
sve üe se pješake smatrati zloþincima. Ovu su priþu odbili svi þasopisi u državi, a na kraju ju je
objavio The Reporter, izvrsna politiþka revija Maxa Ascolija, jedna od najboljih u zemlji.
Hvala Bogu za susret s policijskom patrolom, za neobiþna pitanja i moje priglupe
odgovore, jer da nisam napisao Pješaka, ne bih možda, nekoliko mjeseci kasnije, svog ponoünog
zloþinaþkog šetaþa poveo jednim drugim poslom kroz grad.
Napravivši to, ono što se zaþelo kao puki test asocijacija rijeþi ili ideja pretvorilo se u
novelu od 25000 rijeþi pod naslovom Vatrogasac. Velikih sam poteškoüa imao da je prodam, jer
bilo je to vrijeme Odbora za protuameriþku djelatnost, iako mnogo prije no što je na scenu stupio
Joseph McCarthy sa svojim pomoünikom Bobbyjem Kennedyjem te poþeo sa saslušavanjima.
Što je pak s onim podrumskim uredom za prepisivanje u knjižnici i onih devet dolara i
pedeset centi u kovancima, kojima sam kupio prostor i vrijeme u prostoriji zajedno s desetak
drugih studenata za desetak drugih pisaüih strojeva?
Buduüi da sam 1950. bio razmjerno siromašan, nisam si mogao priuštiti pisarnu kakva bi
mi trebala. Tumarajuüi jednog podneva zemljištem UCLA-e, zaþuo sam odnekud odozdo zvuke
tipkanja, pa sam se upustio u istragu. Kliknuvši od sreüe, ustanovio sam da je doista posrijedi
prostorija u kojoj se može raditi za unajmljenim pisaüim strojevima, gdje se, uz cijenu od deset
centi za pola sata, može sjesti i stvarati i bez prave pisarne.
Sjeo sam i nakon tri sata spoznao da me obuzela zamisao koja se zaþela kao nešto kratko,
no koja je do kraja dana narasla do nesluüenih razmjera. Koncepcija me toliko zaokupila da mi je
o zalasku sunca teško bilo napustiti podrum knjižnice i odvesti se autobusom kuüi u stvarnost -