Page 59 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

tuþe kao dan nakon rata. Samo što se ne þuju sirene i zvona! Da još priþam? Sviÿa mi se tvoja
uspaniþenost. Svahili, indijski, engleski, sve ja to govorim. Jedan oblik izvrsne, lude propovijedi,
Willie!
- Montag, držite se! - Usta su dodirnula Montagovo uho. - On muti vodu.
- Oh, glupo si se uplašio - rekao je Beatty - jer sam radio nešto grozno: služio sam se istim
knjigama kojih si se ti držao da te odbijem u svakom napadu, svakoj toþki. Kakve izdajice mogu
biti knjige! Pomisliš da te podržavaju, a one se okrenu protiv tebe. I drugi se njima mogu
koristiti, i eto ti na, izgubljen si u divljini, usred velikog kaosa imenica, glagola, pridjeva. I pri
samom kraju moga sna, nailazim ja s daždevnjakom i pitam:"Ideš li mojim putem?" Ti udeš pa se
vozimo natrag u vatrogasni dom u blaženoj tišini, a sve skupa nestaje u miru. -Beatty je ispustio
Montagov zglob, pustio da ruka mlohavo padne na stol. - Sve je dobro što se dobro svrši.
Muk. Montag je sjedio kao isklesan iz bijela kamena. Jeka zadnjeg þekiüa u lubanju
polako je zamrla u crnoj špilji gdje je Faber þekao da se odjeci stišaju. A onda, kad se neželjena
prašina slegla oko Montagova mozga, Faber je zapoþeo nježno: - U redu, rekao je svoje. Morate
uzeti na znanje. U sljedeüih nekoliko sati i ja üu vam reüi svoje. Vi üete i to prihvatiti. Pa üete
onda pokušati prosuditi i donijeti odluku na koju üete stranu skoþiti ili pasti. A ja želim da to
bude vaša odluka, ne moja niti kapetanova. Ali, upamtite da kapetan pripada najopasnijem
neprijatelju istine i slobode, þvrstom, nepokretnom stadu veüine. Oh, Bože, grozne li tiranije
veüine! Svi imamo harfe na kojima sviramo. A do vas je sada da spoznate kojim üete uhom
slušati.
Montag je otvorio usta da odgovori Faberu, no od ove ga je pogreške - u prisutnosti
ostalih - spasila zvonjava vatrogasnog zvona. Zabrujao je stropni glas za uzbunjivanje. ýulo se
kuckanje dojavnog telefona koji je na drugoj strani prostorije ispisivao adresu. Kapetan Beatty je,
s kartama u ruci, s prenaglašenom sporošüu otišao do telefona i, kad je izvješüe završilo, otrgnuo
listiü s adresom. Nemarno ga je pogledao i strpao u džep. Vratio se i sjeo. Ostali su ga gledali.
- Ovo može priþekati toþno þetrdeset sekundi dok vam ne pokupim sav novac - rekao je
Beatty veselo.
Montag je spustio karte.
- Jesi li umoran, Montag? Izlaziš iz ove igre? -Da.
- Drži se. Pa, ako bolje promislim, možemo ovu rundu završiti i kasnije. Ostavite samo
svoje karte licem prema stolu i pokupite opremu. Trkom sada! - Beatty se opet podigao. -Montag,
ne izgledaš mi baš dobro. Mrsko bi mi bilo i pomisliti da te opet spopada groznica.
- Bit üe sve u redu.
- Bit üe ti dobro. Ovo je specijalan sluþaj. Hajde, skaþi! Dipnuli su u zrak i šþepali
mjedenu motku kao da je zadnja povišena toþka povrh plimnog vala koji prolazi ispod njih, a
onda ih je ta mjedena motka, na njihovu žalost, spustila u tamu, u tutnjavu, kašalj i usisavanje
plinskog zmaja koji je s rikom oživljavao.
- Hej!
Zaokrenuli su za ugao uz tutanj sirene, uz škripu kotaþa, s vriskom gume i uz bibanje
petroleja u blještavu mjedenom spremniku, poput hrane u želucu kakva diva. Montagovi su se
prsti tresli na srebrnoj preþki, njihali se hladnim prostorom, dok mu je vjetar nosio kosu s glave,
ü
dok mu je vjetar zviždao kroz zube, a on sve vrijeme mislio o ženama, onim ženama no as u
njegovu salonu kojima su neonski vjetar i njegovo glupo þitanje knjige izmaknuli tlo pod
nogama. Kao da pokušavaš ugasiti vatru pištoljima na vodu, kojeg li bezumlja i ludosti! Jedna je
srdžba ustuknula pred drugom, jedan gnjev smijenio drugi. Kad li üe veü prestati ta njegova silna
ljutnja, kad li üe se smiriti, zaista smiriti?
- A sad ovamo!