Page 58 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Prsti su mu bili poput zvjerþica koje su poþinile neko zlo pa sad nikad ne miruju, uvijek se gibaju,
bježe i skrivaju se u džepove, izmiþXüi se Beattyjevu alkoholno plamenom zurenju. Da je Beatty
samo dahnuo na njih, Montagove bi ruke - Montag je to osjeüao - uvenule, preokrenule se na
stranu i nikad ih više ne bi mogao oživjeti; ostatak njegova života bile bi pokopane u rukavima
ogrtaþa, zaboravljene. Jer to su bile one ruke koje su djelovale same za sebe, ne kao dio njega,
kroz njih se prvi put oþitovala savjest da zgrabi knjige, odjuri s Jobom i Rutom i Williejem
Shakespeareom, te stoga sada, u vatrogasnoj postaji, ove ruke kao da su poprskane krvlju.
Dvaput u pola sata Montag se morao diüi od stola i otiüi na zahod da opere ruke. Kad se
vratio, sakrio je ruke pod stol.
Beatty se nasmijao. - Daj da ti vidimo ruke, Montag. Nije da ti ne vjerujemo, shvaüaš, ali
-
Svi su se nasmijali.
- Dobro - rekao je Beatty - kriza je prošla i sve je dobro, ovca se vratila u tor. Svi smo mi
ovce koje ponekad odlutaju. Što je istina, istina je, na kraju smo plakali. Nikad nisu osamljeni oni
koje prate plemenite misli, vikali smo sami sebi. "Slatka hrana slatko objelodanjena znanja",
rekao je Sir Philip Sidney. No ima i ova: "Rijeþi su poput listova, i ondje gdje ih je najviše,
rijetko se pod njima nade mnogo plodova razuma." Alexander Pope. Što ti na to veliš?
- Ne znam.
- Oprezno - šapnuo je Faber iz jednog drugog, dalekog svijeta.
- Ili pak ovo:"Malo je znanje opasno. Pij iz duboka ili ne kušaj iz Pierijina vrela; Ondje
gutljaj iz pliüaka smuti um, a veliki nas gutljaji ponovno trijezne." Pope. Isti esej. Kamo te to
vodi?
Montag se ugrizao za usnicu.
- Ja üu ti reüi - kazao je Beatty smiješeüi se svojim kartama. - Od onoga si nakratko postao
pijanac. Proþitaš nekoliko redaka, i ode ti lijepo niz liticu. Bum, spreman si razumjeti svijet,
rubiti glave, rušiti žene i djecu, razarati vlast. Poznam ja to, sve sam to prošao.
- Sa mnom je sve u redu - rekao je Montag živþano.
- Prestani se crvenjeti. Ne bockam te, zaista te ne bockam. Znaš što, prije jedan sat sanjao
sam san. Prilegao sam da dremnem malo, kad u tom snu ti i ja, Montag, vodimo žestoku raspru o
knjigama. Užasno bijesan obasipaš me citatima. Mirno odbijam svaki napad. Sila, velim. A ti,
citirajuüi doktora Johnsona, kažeš:"Znanje je vrednije od snage!" Ja üu na to: "Pa, doktor Johnson
je, dragi deþko, rekao i to da nije mudar onaj koji ostavlja sigurnost radi nesigurnosti." Držite se
vatrogasaca, Montag. Sve je ostalo turoban metež!
- Ne slušajte! - šapnuo je Faber. - Pokušava vas zbuniti. Dvoliþan je. Pazite!
Beatty se smijuljio. - A ti mi odgovaraš citatom:"Istina üe izbiti na vidjelo, umorstvo neüe
dugo ostati skriveno." A ja na to viknem dobro raspoložen: "Oh, Bože, pa on govori samo o svom
konju!" i Ĉavao može citirati Pismo za svoje potrebe." Na to ti vrisneš:"Ovo doba misli bolje o
zlatnoj budali nego o otrcanu svecu u školi mudrosti." Ja blago šapnem:"Dostojanstvo istine gubi
se silnim prosvjedima." Ti pak vrisneš:"Leševi krvare u ubojiþinoj blizini!" Tapšuüi te po ruci,
reknem:"Što, da ne kršim tvoja prava?" Vrisneš:"Znanje je moü!" pa "Patuljak na gorostasovim
ramenima vidi najdalje." Ja pak svoj stav rezimiram iznimno vedro:"Ludost da metaforu
shvaüamo kao dokaz, bujice rijeþi kao vrelo temeljnih istina,a sama sebe kao nepogrešiv autoritet
uroÿena nam je, kako jednom reþe gospodin ValEry."
U Montagovoj se glavi gadno kovitlalo. Osjeüao se kao da ga netko nemilosrdno mlati po
þelu, oþima, nosu, usnicama, bradi, po ramenima, po uzdignutim rukama. Bilo mu je da krikne:-
Ne! Prestani! Sve si ispremiješao. Prestani! - Beattyjevi lijepi prsti ispružili su se da mu obuhvate
ruþni zglob. - Bože, kojeg li pulsa! Pogoršao sam ti stanje, Montag, zar ne? Isuse Bože, bilo ti