Page 32 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

- Moraš!
- Ne viþi!
- Nisam vikao. - Odjednom se tresuüi podigao u postelji, sav razgnjevljen i zajapuren.
Salon je urlao na vruüem zraku. -Ja ga ne mogu nazvati. Ne mogu mu ja reüi da sam bolestan.
- Zašto?
Zato što se bojiš, pomislio je. Dijete koje hini bolest; boji se nazvati jer üe veü za koji
þasak razgovor poteüi ovako:"Da, kapetane, veü se osjeüam bolje. Dolazim veþeras u deset."
- Nisi bolestan - rekla je Mildred.
Montag se svalio natrag u postelju. Posegnuo je pod jastuk. Skrivena je knjiga još bila
ondje.
- Mildred, što bi ti rekla kad bih možda na neko vrijeme napustio svoj posao?
- Želiš sve napustiti? Nakon svih ovih godina rada, samo zato što su jednu staricu i
njezine knjige -
- Trebala si je vidjeti, Millie!
- Za me ona ne znaþi ništa. Nije trebala držati te knjige. Sama si je kriva, trebala je misliti
prije. Mrzim je. Nahuškala te, i ti üeš veü sutra biti bez posla, bez kuüe, bez iþega.
- Nisi bila ondje, nisi to vidjela - rekao je. - Mora da ima neþega u knjigama, neþega što
ü
ne možemo zamisliti, a što može navesti jednu ženu da ostane u zapaljenoj ku i; mora u tome
neþega biti. Ne ostaje se ni zbog þega.
- Bila je slaboumna.
- Bila je jednako razborita kao i ja, možda i razboritija, a mi smo je spalili.
- To je voda pod mostom.
- Ne, ne voda; vatra. Jesi li ikad vidjela spaljenu kuüu? Danima tinja. Pa, ova üe me vatra
pratiti do kraja života. Bože! Ja sam je u sebi þitave noüi nastojao ugasiti, þitave noüi. Poludio
sam od nastojanja.
- O tome si trebao misliti prije nego što si postao vatrogasac.
- Misliti! - rekao je. - Jesam li imao prilike? Moj djed i otac bili su takoÿer vatrogasci. I u
snu sam ih slijedio.
Iz salona þula se plesna glazba.
- Danas je dan kada radiš u ranoj smjeni - kazala je Mildred. - Trebao si otiüi još prije dva
sata. Upravo mi je sinulo.
- Nije rijeþ samo o ženi koja je umrla - rekao je Montag. -Sinoü sam razmišljao o svem
onom petroleju što sam ga potrošio u proteklih deset godina. Razmišljao sam i o knjigama. I prvi
put sam shvatio da se iza svake od njih nalazi neki þovjek. Neki ih je þovjek morao smisliti. Neki
je þovjek morao utrošiti mnogo vremena da ih stavi na papir. A meni takva misao nikad nije pala
na pamet.
Digao se iz kreveta.
- Nekom je þovjeku trebao možda i þitav život da zapiše neke od svojih misli koje su mu
nadošle dok je promatrao svijet i život, a onda nastupim ja i bum, bum, za dvije minute svemu je
kraj.
- Pusti me na miru - rekla je Mildred. - Nisam ništa uþinila.
- Da te pustim na miru! Jako lijepo, ali kako da smirim sebe? Nije nam potrebno da nas
puste na miru. Potrebno nam je da se s vremena na vrijeme istinski uzrujamo. Koliko je vremena
prošlo od tvog zadnjeg istinskog uzrujavanja? Uzrujavanja zbog neþeg važnog, zbog neþeg
stvarnog?
A onda je umuknuo jer se sjetio prošlog tjedna i dvaju bijelih kamenova koji su zurili u
strop, crpke-zmije s ispitivaþkim okom i dvojice ljudi sapunskih lica s cigaretama koje su im se