Page 21 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

je Clarissino lice bilo opaljeno od sunca.
ü
- Kako to - rekao je jednom na ulazu u podzemnu željeznicu - da osje am kao da vas
poznam godinama?
- Zato što mi se sviÿate - rekla je - a ništa od vas ne tražim. I zato što se poznajemo.
- Uz vas se osjeüam vrlo staro i nekako oþinski.
- E pa - rekla je - objasnite mi sada zašto nemate küeri poput mene, ako veü toliko volite
djecu?
- Ne znam.
- Šalite se!
- Hoüu reüi - Zaustavio se i odmahnuo glavom. - No, moja žena, ona...ona nikad nije
željela djecu.
Djevojka se prestala smiješiti. - Oprostite mi. Zaista sam pomislila da se šalite sa mnom.
Baš sam luda.
- Ne, ne - rekao je. - To je bilo dobro pitanje. Prošlo je puno vremena otkako se nekome
prohtjelo da ga postavi. Dobro pitanje.
- Razgovarajmo o neþem drugom. Jeste li ikad pomirisali staro lišüe? Ne miriše li vam
ono na cimet? Evo, pomirišite!
- Pa, da, doista nekako miriše na cimet.
Pogledala ga je jasnim tamnim oþima. - Vi kao da ste uvijek zaprepašteni.
- To je samo zato što nisam imao vremena...
- Jeste li pogledali goleme reklamne panoe kao što sam vam rekla?
- Mislim da jesam. Da. - Morao se nasmijati.
- Vaš smijeh zvuþi mnogo ljepše nego prije.
- Je li?
- Mnogo opuštenije.
Osjetio se lagodno i ugodno. - Zašto niste u školi? Vidim vas kako svakog dana lunjate.
- Oh, ne nedostajem im - rekla je. - Nedruštvena sam, vele. Ne uklapam se. ý udno.
Zapravo sam vrlo društvena. Sve ovisi o tome što razumijevaš pod društvenim, zar ne? Za mene
"društveno" znaþi razgovarati o neþemu, kao ovo sada. -Zaþegrtala je kestenovima koji su otpali s
drveta u prednjem dvorištu. - Ili pak razgovarati o tome kako je svijet þudan. Lijepo je biti s
ljudima. No ne smatram društvenim okupiti gomilu ljudi koji mi potom neüe dopustiti da
govorim, je li tako? Sat TV nastave, sat košarke ili baseballa ili trþanja, zatim još jedan sat
prepisivanja povijesti ili slikanja, pa opet sportovi...ali znate li da nikad ne postavljamo pitanja ili,
bar, da ih veüina ne postavlja? Samo vas obasipaju odgovorima, bum, bum, bum, a mi ondje
samo sjedimo daljnja þetiri sata na nastavi filmske umjetnosti. To nije nimalo društveno. Mnogo
lijevaka i mnogo vode koja se slijeva niz grli ü i izlijeva na dnu, a nama govore da je to vino,
premda nije. Na kraju dana toliko smo izmoždeni da nismo ni za što drugo doli da odemo u
krevet ili se uputimo u zabavište da ondje zastrašujemo ljude, razbijamo okna u Razbijalištu
prozora, da velikom metalnom kuglom razbijamo aute u Razbijalištu automobila. Ili pak da
izlazimo u autima pa da se utrkujemo po ulicama, nastojeüi utvrditi koliko se najbliže možemo
zaustaviti pred uliþnom svjetiljkom, da se igramo "kukavice" i "trganja radkapa". Držim da sam
sve ono što vele da jesam. U redu. Nemam prijatelja. To bi trebao biti dokaz da sam abnormalna.
No svi koje znam deru se ili plešu kao divlji ili se pak meÿusobno mlate. Primjeüujete li koliko se
u zadnje vrijeme ljudi meÿusobno vrijeÿaju?
- Zvuþite jako staro.
- Ponekad sam prastara. Bojim se svojih vršnjaka. Ubijaju jedan drugoga. Je li uvijek bilo
ovako? Moj ujo veli da nije. Šestero mojih prijatelja ustrijeljeno je samo u posljednjih godinu