Page 23 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

druge strane stola uzdisali su nad kartama, išþekivali. - ...jedan þetrdeset pet... - Glas-sat
oplakivao je hladnu uru hladnoga jutra još hladnije godine.
- Što ne valja, Montag? Montag je otvorio oþi.
Negdje je brojao radio: - ...svakog sata može biti objavljen rat. Ova zemlja stoji spremna
na braniku svoje -
Vatrogasni je dom zadrhtao kad je velika eskadra mlažnjaka jednu jedinu notu odzviždala
crnim, noünim nebom.
Montag je žmirnuo. Beatty ga je gledao kao da je muzejski kip. U svakom trenutku Beatty
se mogao diüi i priüi, dodirnuti ga da istraži njegovu krivnju i zbunjenost. Krivnju? Kakvu
krivnju?
- Ti si na redu, Montag.
Montag je gledao ove ljude þija su lica bila opaljena s tisuüu stvarnih i deset tisuüa
zamišljenih vatri, ljude kojima je njihov poziv zarumenio lica i užagrio oþi, ljude koji su
netremice zurili u plamenove svojih platinastih upaljaþa dok su pripaljivali svoje vjeþno goruüe
crne lule. Oni i te njihove kose crne poput ugljena i þDÿava þela te plavkasto-pepeljasto umrljani a
opet izbrijani obrazi; no njihova se tradicija razaznavala. Montag se prenuo otvorenih usta. Je li
ikad vidio vatrogasca koji nije imao crnu kosu, crno þelo, usplamtjelo lice i plaviþasto-þeliþno
izbrijan a ipak neobrijan izgled? Svi su ovi ljudi bili zrcalni odraz njega samoga. Jesu li pak sve
vatrogasce odabirali i po izgledu baš kao i prema njihovim sklonostima? Kod njih su
prevladavale boje žeravice i pepela te neprekidan vonj gorenja iz njihovih lula. Eno ondje
kapetana Beattyja kako se uzdiže iz sivila duhanskog dima, Beattyja koji otvara novi paketiü
duhana i gužvajuüi celofan stvara zvuk sliþan pucketanju plamena.
Montag je pogledao karte koje su mu bile u ruci. -Ovaj...razmišljao sam malo. O paljevini
prošlog tjedna. O þovjeku þiju smo knjižnicu sredili. Što se s njim zbilo?
Uz silnu je dernjavu aziliran.
Nije bio lud.
Beatty je mirno poredao karte. - Lud je svatko tko misli da može nasamariti vladu i nas.
- Pokušao sam zamisliti - rekao je Montag - kako bi to izgledalo. Hoüu reüi, kad bi
vatrogasci palili naše domove i naše knjige.
- Mi nemamo nikakvih knjiga.
- Ali da ih imamo.
- Imaš li ti koju?
Beatty je polagano trepnuo.
- Ne.- Montag se zagledao preko njih u zid s odštampanim popisima milijuna zabranjenih
knjiga. Njihova su imena frcala u vatru, godinama plamsajuüi pod njegovom sjekirom i cijevi iz
koje nije štrcala voda nego petrolej. - Ne.- Ali u njegovoj je svijesti puhnuo studen vjetar, zaþet iz
rešetke ventilacije njegova doma, blago, blago mu rashlaÿujuüi lice. I opet je vidio sama sebe u
zelenom perivoju u razgovoru s nekim starcem, s nekim vrlo starim starcem, a vjetar iz toga
parka takoÿer je bio hladan.
Montag je okolišao. - Je li, je li oduvijek bilo ovako? Mislim, vatrogasci, naš posao? Hoüu
reüi, no, jednom davno...
- Jednom davno! - rekao je Beatty. - Kakav je to uopüe razgovor?
Budalo, rekao je Montag samom sebi, odat üeš se. Pri posljednjoj paljevini u nekoj je
knjizi bajki krišom proþitao jedan jedini redak. - Hoüu reüi - kazao je - jednom davno, prije no što
su domovi postali posve vatrostalni. - Odjednom mu se uþinilo kao da umjesto njega govori neki
mnogo mladi glas. Otvorio je usta, a Clarisse McClellan je govorila: - Nisu li vatrogasci gasili
vatru umjesto da je potiþu?