Page 25 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

koja su ionako bila otkljuþana, srljajuüi poput djeþaka obijesno i buþno. - Hej! - Slap knjiga
survao se na Montaga dok se, zgražajuüi se, penjao strmim stubama. Baš neugodno! Dosad je ovo
uvijek bivalo kao da trneš svijeüu. Prvo je dolazila policija te bi ljepljivom trakom þepila žrtvi
usta, a zatim ju je odvozila svojim blistavim kornjaþastim kolima, pa kad bi stigli vatrogasci,
ulazili bi u praznu kuüu. Nisu nikoga vrijeÿali, vrijeÿali su samo stvari! A kako se stvari zapravo
ne mogu vrijeÿati, kako stvari ništa ne osjeüaju te niti jauþu niti cvile, kao što bi ova žena mogla
poþeti zapomagati i kriþati, ništa ti kasnije nije žuljalo savjest.Jednostavno si rašþišüavao.
Kuüepaziteljski posao, zapravo. Sve na svoje mjesto. Brzo petrolej! Tko ima šibicu?
No sada, noüas, netko je skiksao. Ova je žena remetila obred. Ljudi su bili prebuþni,
smijali su se, šalili, kako bi zatomili njezin užasan optužujuüi muk. Ona je dovela do toga da
prazne sobe grme od optužaba i stresaju finu prašinu krivnje koja im sada, dok haraju stanom,
prodire u nosnice. Nije bilo ni pošteno ni po propisu. Montag se silno živcirao. Prije svega, nije
smjela biti ovdje!
Knjige su ga bombardirale po ramenima, rukama, uzdignutu licu. Neka je knjiga, gotovo
poslušno, sletjela poput bijela goluba u njegove ruke, lepršajuüi krilima. U mutnom, treperavom
svjetlu jedna je stranica ostala otvorena poput nekakva snježnog pera na koje su pažljivo upisane
rijeþi. U þitavoj toj gužvi i strci Montagu je preostao samo þasak da proþita jedan redak, no taj
mu se sljedeüe minute urezao u pamet kao da je utisnut usijanim željezom. "Vrijeme je usnulo na
popodnevnom suncu." Ispustio je knjigu. Odmah mu je druga pala u naruþaj.
- Montag, ovamo gore!
Montagova se ruka sklopila kao nekakva usta i pritisnula knjigu s divljom požrtvovnošc'u,
ludošüu bezumlja, na prsa. Ljudi iznad njega hitali su lopatama þasopise u zrak pun prašine.
Listovi su padali kao pobijene ptice, a ona je žena stajala dolje poput djevojþice medu truplima.
Montag nije uþinio ništa. Njegova je ruka uþinila sve: da, njegova ruka, s nekim svojim
vlastitim mozgom, s nekom savješüu i sa znatiželjom u svakom uzdrhtalom prstu preobrazila se u
lopova. Sada je gurnula knjigu duboko pod mišicu, stisnula je þvrsto u znojno pazuho, jurnula
van prazna, þarobnjaþki vješto. Pogledajte ovamo! Nevina! Pogledajte!
Zabuljio se, potresen, u tu bijelu ruku. Ispružio ju je malo, kao da je dalekovidan.
Približio ju je kao da je slijep.
- Montag! Trgnuo se.
- Ne stoj tamo, idiote!
Knjige su ležale poput velikih hrpa riba ostavljenih da se suše. Ljudi su po njima plesali,
posrtali i rušili se. Naslovi su iskrili svojim zlatnim oþima, padajuüi, odlazeüi.
- Petrolej!
Pumpali su hladnu tekuüinu iz spremnika oznaþenih brojkom 451 koji su im bili o
ramenima. Poprskali su svaku knjigu, dobrano natopili prostorije.
Pohrlili su u prizemlje. Montag je kroz petrolejske pare posrtao za njima.
- Hajde, ženo!
Žena je kleknula medu knjige, dodirujuüi natopljenu kožu i karton, þitajuüi pozlaüene
naslove prstima, dok je oþima optuživala Montaga.
- Nikad se neüete domoüi mojih knjiga - rekla je.
- Znate zakon - rekao je Beatty. - Gdje vam je pamet! Nijedna od ovih knjiga ne slaže se s
nekom drugom. Godinama ste bili ovdje zakljuþani u pravoj pravcatoj prokletoj Kuli
babilonskoj.Tornjajte se van! Ljudi iz ovih knjiga nikada nisu živjeli. Hajde sad!
Odmahnula je glavom.
- ýitava üe kuüa u zrak - rekao je Beatty.
Ljudi su nezgrapno otišli prema vratima. Osvrnuli su se prema Montagu, koji je stajao