Page 3 - Meša Selimović - Derviš i smrt

osjecanjem koje me vise ne slusa, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeðenje,
sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu,
prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise
ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je
misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko
meni jos vise.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio
da povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od
provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. Cija
optuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija?
protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost,
kao zivljenje, ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako
je krivica. Cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i
svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, i
ono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imao
snage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da
budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je
promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

Sejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najcistijeg, a tekija u kojoj zivim nalazi se
na izlasku iz kasabe, meðu crnim i surim gudurama sto zaklanjaju sirinu neba, ostavljajuci
samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao skrtu milost i sjecanje na prostranstvo ogromnog neba
djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjecanje, muci me sve vise, kao propustena mogucnost,
iako ne znam kakva. Sasvim nejasno uporeðujem socne sume iznad oceve kuce, polja i
vocnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaceni ja i tekija, i cini mi se da ima
mnogo slicnosti izmeðu tog stjesnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rjecicom sto se probija kroz kamen, iz planina, s
bascom i ruzicnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tisina
mekana kao pamuk, jos tisa zbog sitnog zubora rjecice ispod nje. Kucu, nekadasnji harem
predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Dzanic, da bude stjeciste dervisa i skloniste
siromaha, ˙AFjer su oni slomljena srca˙AE. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuce,
i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih zena.
Ponekad se cinilo da prolaze odajama i da se osjeca njihov miris.

Svako je znao, zato i ne krijem, drukcije bi ovo pisanje bilo laz koju znam (za laz koju ne zna,
kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja,
njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuca sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je
postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zastitnica
njena, jer drugih kuca poslije tekije nije bilo. Gusti musebci i debeli zid oko basce cinili su
nasu samotnost tvrðom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uðe svako kome je
potrebna utjeha i ociscenje od grijeha, i docekivali smo ljude lijepom rijecju kad su dolazili,
iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje
sluzbe, a to je zaista sluzba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i
druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih
zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se
savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako
sam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukcije,
ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je