Page 2 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović

Derviš i smrt

1

Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom pise;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve sto ona ozivi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dusu sto sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega - da je svaki covjek uvijek na gubitku.

(Iz Kur-ana)

Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od
koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom
nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila
na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova
ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da
nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo
koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad. Svjestan sam
da pisem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja sto mi predstoji, zbog suðenja koje
otpocinjem, a sve sam ja na tom suðenju, i sudija i svjedok i tuzeni. Sve cu biti posteno koliko
mogu, koliko iko moze, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i postenje isto, iskrenost je
uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to moze biti uvjeren?), a postenja ima mnogo, i ne slazu
se meðu sobom.

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuðeno, s ponosom, a sad mislim o
njemu, poslije dugog niza godina sto su prirasle uza me kao koza, s cuðenjem i ponekad s
podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se pomalo i stidim.
Kakvo sam ja svjetlo? Cime sam prosvijetljen? Znanjem?. Visom poukom? cistim srcem?
pravim putem? nesumnjanjem? Sve je doslo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni sejh ni
Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono sto je bilo prije svega, gola
koza i go covjek.

Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih
ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu u
nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su
svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina
vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer
trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja
se nicega ne boji, pa ni sebe.

Rekoh cudnu rijec: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna
nedoumica, prelako izrecena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o
njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dosla opasna rijec? I je li samo rijec?.
Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer
ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila
moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuðenjem,