Page 46 - Meša Selimović - Derviš i smrt

meni. Sjescemo ovdje, u ovaj prazan prostor dzamije, u svijetu a izvan njega, sami, smijesice
se onim svojim sigurnim dalekim osmijehom, koji i nije osmijeh vec pronicljiva hladnoca,
pogled koji sve vidi ali se nicemu ne cudi, slusace me pazljivo, zagledan u saru cilima pred
sobom ili u suncanu zraku sto se uporno probija kroz iskricavu sjenku, i reci ce mi istinu od
koje ce mi biti lakse.

Zamisljajuci taj razgovor, ozivljavao sam njegov lik, ne cudeci se kako sam mnogo od njega
zapamtio, cekao sam da ostanemo sami, kao sinoc, da nastavimo neobicni razgovor, ne krijuci
se. Taj nemirni pobunjeni covjek koji je mislio suprotno od svega sto sam ja mogao da
pomislim, hirom potpune nedosljednosti izgledao mi je kao covjek na koga bih mogao da se
oslonim. Sve sto je cinio bilo je ludo, sve sto je govorio bilo je neprihvatljivo, a samo bih
njemu mogao da se povjerim, jer je nesrecan ali posten, ne zna sta hoce ali zna sta radi, ubio
bi ali ne bi prevario. I dok sam tako ispisivao u svom srcu lijepe osobine potpuno nepoznatog
odmetnika, nisam ni primijetio koliki sam put presao od sinoc. Jutros sam htio da ga predam
strazarima, a u podne sam bio na njegovoj strani. Ali, ni jutros nisam bio protiv njega, a i sad
bih ga mozda prijavio, i to dvoje nema meðu sobom veze, ili ima, ali nekako naopako, sasvim
spleteno. U stvari, bio sam samo siguran da bi mi on, Ishak, pobunjenik, mogao da objasni
neke stvari zauzlane u meni u cvor. Jedini on. Ne znam zasto, mozda sto je patio, sto je u
mukama stekao iskustvo, sto ga je pobuna oslobodila naviknutog misljenja koje veze, sto
nema predrasuda, sto je rascistio sa strahovima, sto je posao putem koji nema izlaza, sto je
vec osuðen i samo junacki odgaða smrt. Takvi ljudi mnogo znaju, vise nego mi koji klecamo
od naucenog pravila do straha od grijeha, od navike do strepnje pred uvijek mogucom
krivicom. I mada nikad ne bih posao putem odmetnistva, ni u mislima cak, rado bih cuo
njegovu istinu. O cemu?

Ne znam o cemu.

Reci cu mu ovako:

Dvadeset godina sam dervis, a malim djetetom sam posao u skolu, i ne znam nista izvan
onoga sto su htjeli da me nauce. Ucili su me da slusam, da trpim, da zivim za vjeru. Boljih od
mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Uvijek sam znao sta treba da cinim, derviski red je mislio
za mene, a osnovi vjere su i tvrdi i siroki, i nista moje nije postojalo sto se u njih nije moglo
uklopiti. Imao sam porodicu, zivjela je svojim zivotom, moja po krvi i dalekom sjecanju, po
djetinjstvu koje cijelog zivota zatrpavam, varajuci se da je mrtvo, moja jer tako treba da bude,
volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna. Postojali su, moji su, i to mi
je bilo dovoljno, i njima valjda, tri viðenja u ovih dvadeset godina nisu nista ni pokvarila ni
popravila, nisu ni smetali ni pomagali mojoj sluzbi vjeri, iako sam vise osjecao ponos sto sam
nasao siru porodicu, nego zalost sto sam se udaljio od svoje vlastite. I eto, desilo se da je
moga brata stigla nesreca. Kazem tu rijec, jer ne znam pravu, ne mogu da kazem ni pravda ni
nepravda, i tu pocinje muka. Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog
rasuðivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo. Pa ipak, kad je vrseno nad drugima, cutao
sam, odbijao da donosim presudu, prebacujuci odgovornost na druge, ili se navikavajuci da ne
mislim o onome sto nije moja krivica, priznavajuci cak da se ponekad mora uciniti zlo radi
veceg i vaznijeg dobra. Ali kad je bic vlasti pogodio moga brata, i mene je rasjekao, do krvi.
Nejasno mislim da je mjera surova, poznajem tog mladica, nesposoban je za zlocin. Ali evo,
ne branim ga dovoljno cvrsto, a njih ne opravdavam, cini mi se samo da su mi svi zajedno
nanijeli zlo, gotovo podjednako, poremetili me, suocili sa zivotom izvan moje prave putanje,
natjerali me da se odreðujem. Sta sam ja sad? Zakrzljali brat ili nesigurni dervis? Jesam li
izgubio ljudsku ljubav ili sam ostetio cvrstinu vjere, izgubivsi tako sve? Volio bih da placem