Page 228 - Meša Selimović - Derviš i smrt

nacin, ja na drugi. Zato smo usamljeni.
A mozda bi mene pozalio posebno, mozda bi me izdvojio iz tog opšteg jada, i prihvatio me
kao posljednji covjek posljednjeg covjeka.

Da mu kazem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tuzan, pruzi mi ruku i samo za cas budi mi
prijatelj, otac, sin, drag covjek cija me blizina raduje, pusti me da zaplacem na tvojim usahlim
prsima, zaplaci i ti, zbog mene, ne zbog svih ljudi, zadrzi mi svoj vlazni dlan na tjemenu,
kratko ce trajati, a potrebno mi je; kratko, jer evo vec prvi pijetlovi pjevaju.
Prvi pijetlovi! Pakosni trubaci, podsticu vrijeme, mamuzaju ga da se ne uspava, pozuruju
nesrece, dizu ih sa njihovih legala, da nas sacekaju, nakostriješene. Umuknite, pijetlovi, stani
vrijeme!
Da li da vicem u noc, da sazivam ljude, da trazim pomoc?
Uzalud. Pijetlovi su nemilosrdni, vec dizu uzbunu.
Sjedim na koljenima, slušam. U tišini sobe, negdje iz zida, iz stropa, iz nevidljivog prostora
kuca kudret-sat, nezaustavljiv hod sudbine.
Potapa me strah, kao voda.
Zivi ništa ne znaju. Poucite me, mrtvi, kako se moze umrijeti bez straha, ili bar bez uzasa. Jer,
smrt je besmisao, kao i zivot.

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom piše,
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve što ona ozivi,
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kadzabijeli,
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,
Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svršetak svega - daje svaki covjek uvijek na gubitku.

Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin:

Nisam znao da je bio toliko nesrecan.

Mir njegovoj namucenoj duši!

1962-1966.

KRAJ