Page 121 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Kod tebe je to sasvim jednostavno.
- Pa i nije tako jednostavno. Treba se naviknuti, onda je jednostavno. Vidiš, ja mislim da
nisam kriv, kao što sigurno i ti misliš. To doduše nije tacno, jer ne moze biti da nisi makar
jednom u zivotu toliko pogriješio da nije trebalo da ispaštaš. Ali svejedno, onda te kazna
mimoišla, a sad nisi ništa kriv. Naravano, cini ti se, treba da te puste. Samo, kako da te puste?
Eto, pokušaj da misliš kao oni. Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili su neduzna
covjeka. Ako me puste, priznace svoju grešku, a to nije ni lako ni korisno. Niko pametan ne
moze od njih traziti da rade protiv sebe. Zahtjev bi bio nestvaran, i smiješan. Onda ja moram
biti kriv. A kako da me puste ako sam kriv? Razumiješ li? Ne treba da budemo suviše
nepravedni. Svako polazi sa svoga stanovišta, i smatramo da je u redu kad tako mi cinimo, ali
kad to oni cine, onda nam smeta. Priznaceš da je to nedosljedno.
- A ako te zaborave, ko je onda kriv? Otrovala me ta mogucnost: zaboravili su te, mrak pao po
tebi, a niko ne zna ni da postojiš, ljudi misle da si umro, ili odlutao nekud u svijet, da si tamo
gdje si zelio da odeš, i da ti je lijepo, mozda ti i zavide, a ti cekaš, uzalud, krivice nema a
krivica neprestano traje, kazne nema a kazna se neprestano izvršava, uzasnija nego da je
izrecena.
- Ko je kriv? Zaboravnost. To je ljudski, dešava se. I cak, ako dobro razmisliš, niko ti nije zlo
ucinio. Takva ti je sudbina. Ili si kriv sam zato što nisi kriv. Jer da si kriv, ne bi te zaboravili.
To je cak priznanje da si nevin.

Pa on se šali, tek tada sam uvidio! Kakav je to covjek koji se ovako šali. Izmucice me, bolje
da sam ostao sam.

- Ruzna ti je šala, prijatelju - rekao sam s prijekorom.
- Ako je ruzna, onda nije šala. Šala nikad nije ruzna.

Tada sam ga prepoznao. Dah mi se presjekao, kriknuo sam ili mi se ucinilo da sam kriknuo,
trebalo je, morao sam, ovdje ga nisam smio susresti!
Ovo je Ishak!
Ishak, cesta moja misao, najlakše sjecanje, nesigurna zelja mene nesaznanog i neostvarenog,
daleko svjetlo moje tame, ljudsko uzdanje, trazeni kljuc tajne, naslucena mogucnost izvan
poznatih, priznavanje nemoguceg, san koji se ne moze ni ostvariti ni odbaciti, Ishak, divljenje
ludoj smjelosti koju smo zaboravili jer nam je postala nepotrebna.
Uhvatili su junaka iz jedinih pravih prica, djecijih, koga stvara cista mašta a pamti zrela
slabost. Srušili su ljudske snove. Jaci su od bajki.
I on je vjerovao u bajke, govorio je da ga nikad nece uhvatiti.

- Ishace! - viknuo sam kao da dozivam izgubljenog.
- Koga zoveš? - upitao je covjek zacudjeno.
- Tebe zovem, Ishaka zovem.
- Ja nisam Ishak.
- Svejedno. Je sam te tako nazvao. Kako si dopustio da te uhvate?
- Covjek je svoren da bude uhvacen kad-tad.
- Nisi tako mislio ranije.
- Nisam bio ni zatvoren ranije. Nekad i sad su dva covjeka.
- Zar im se predaješ, Ishace?
- Ja se ne predajem. Ja sam predat. Izvan mene je. Ne zelim, a biva. Pomogao sam im, jer
postojim. Da ne postojim, ne bi mi mogli ništa.
- Zar je samo to razlog, što postojiš?
- Razlog i uslov. To je uvijek prilika. Za tebe i za njih. Rijetko ostaje neiskorištena. Bez