Page 120 - Meša Selimović - Derviš i smrt

radost: oslobodjenje! Moglo je da se desi i jedno i drugo, razlog nije morao da postoji. Kad
ubijaju bez krivice, mozda i puštaju bez opravdanja.
Ali nije bilo ni jedno ni drugo. Trebalo je da predjem u drugu celiju.
Pristao sam, bez radosti.
Ušao sam u tudji grob, sad je i moj, i stao kraj vrata, da se priviknem.

- Pss!

Cudno mi je to necije upozorenje, iz polumraka, ali je u tom casu sa mazgala prhnuo golub.
Primjetio sam ga kad je odletio.

- Sad larmaj koliko hoceš - rekao je taj što me utišavao da ne uplašim goluba.
- Nisam znao. Hoce li opet doci?
- Nije lud. Zalutao je slucajno.
- Zao mi je. Voliš golubove?
- Ne volim. Ali ovdje ceš zavoljeti i šišmiša.
- Kod mene nije bilo ni šišmiša, valjda zbog vlage.
- Nema ni ovdje. Ne podnose ljude. Uhvatio sam jednog kad je slucajno uletio, greškom, htio
sam da ga vezem gajtanom sa fermena, pa mi se zgadilo. Sjedi, izaberi gdje hoceš, svejedno
je.
- Znam.
- Koliko si vec zatvoren.
- Dugo.
- Da te nisu zaboravili.
- Kako zaboravili?
- Tako, zaboravili. Pricao mi je jedan, bio je ovdje, uhvatili ga negdje u Krajini, vodili su ga
danima i sedmicama, od mjesta do mjesta, od zatvora do zatvora, dok ga nisu doveli ovamo.
A ovdje ga zaboravili. Mjeseci su prolazili, a on sjedio, camio, niko ga nije pozivao, niko nije
pitao za njega, smetnuli ga s uma, i gotovo. Samo to da ti se ne desi.
- Javili su mi se prijatelji. Saznali su gdje sam.
- To je još gore. I za onog covjeka saznala rodbina, i došli, a on im porucio da ga ne traze.
Ovako je bar ziv, a ako ga se sjete, moglo bi biti zlo. I zaista, odvedoše ga jedne noci. U
surgun, izgleda.

Glas mu je podsmješljiv, kao da me namjerno plaši, ali prica nije nevjerovatna.

- Zašto tako govoriš? -upitao sam, zacudjen nacinom i namjerom. Mislio sam da su ovdje svi
smrtno tuzni, i saglasni bar u zelji da ne povrijede jedan drugoga.

Covjek se nasmijao. Zaista se nasmijao. Izgleda toliko neocekivano, da sam pomislio da je
lud. Iako se smijao sasvim obicno, i veselo, kao da je u svojoj kuci. Mozda baš i zato.

- Zašto govorim tako? Ovdje je sva mudrost da budeš strpljiv. I da budeš spreman na sve.
Takvo je mjesto. A ako se desi bolje nego što ocekuješ, hvala Bogu, onda si na dobitku.
- Kako mozeš da gledaš tako crno?
- Ako ne misliš crno, moze da bude crnje. Ništa od tebe ne zavisi. Ne vrijedi ti da budeš ni
hrabar ni kukavica, ni da psuješ ni da places, ne vrijedi ništa. E pa onda sjedi i cekaj sudbinu,
a crna je vec po tome što si ovdje. Ja ovako mislim: ako nisi kriv, njihova je greška; ako si
kriv, tvoja greška. Ako si bez krivice, zadesila te nesreca, kao da si pao u dubok vir. Ako si sa
krivicom, dolijao si, ništa više.