Page 119 - Meša Selimović - Derviš i smrt

drveta zekkum, i picete kljucalu vodu. Picete kao prezednjele deve. Mi smo odredili da medju
vama caruje smrt, a naša moc je velika, i bice tako".
- A zašto? Jesu li krivi?
- To Bog zna, Dzemale.
- Ima li još?
- "Reci ce nesrecni izabranima: "Cekajte da malo uzmemo od svjetla vašega!" odgovorice im
se: "Vratite se, i trazite sebi svjetlo". Onda ce se izmedju njih podici zid, unutra ce biti milost,
izvan zida patnja. Vikace oni izvana: "Zar nismo bili s vama?"
- Oh, Boze milosni. Opet. Bez svjetla.

Cutao je zatim dugo, uzbudjeni mozak mu se mucio. Disanje mu je teško. - A ja? Gdje cu ja?
- Ne znam.
- Hocu li s desne strane?
- Moze biti.
- "Vas cekaju vrtovi rajski, u kojima rijeke teku". To je on govorio. Prije tebe. I o suncu. Gdje
cu ja? To je za zasluge. Imam li ja? Zasluge? Petnaest godina ovako. Ovdje. A tamo sunce.
Rijeke. Voce. Za zasluge.
- Šta je s tim covjekom?
- Umro. Dobar. Tih. Govorio mi. Tako. I ti ceš, kaze. Tamo. I svi dobri ljudi. To je dobro.
Rekao sam. Zbog sunca. I zbog vode. Bistre. I zbog kostobolje. Moje.
- Kako je umro?
- Teško. Duša nije htjela. Da izadje. Otimao se. Bio sam i ja.Tako. Pomogao.
- U cemu si pomogao?
- Udavljen je.
- I ti si pomogao da ga udave?
- Otimao se.
- Nije ti bilo zao?
- Zao. Zbog sunca. Što je govorio.
- Kako mu je ime? Da nije Harun?
- Ne znam.
- Idi, Dzemale.
- Mozda cu i ja? S onu stranu. Zida.
- Sigurno, Dzemale.

Upitao me da li bih zelio da predjem u drugu celiju, nije ovako mracna, ni vlazna kao moja.

- Svejedno, Dzemale.
- Hoceš li govoriti? Opet? "Kad se zbude". Samo to. Prvo. I ovdje je mrak. I ruzno. Petnaest
godina. Nije pravo. I tamo.
- Idi, Dzemale.

Dugo su batrgale oko mene njegove išcerecene recenice, zgrcene, unakazene, izgledalo je da
se jedva drze na okupu, a izgubljeni, obezglavljeni djelici su cudom ostajali zajedno,
izrazavajuci cak ljudsku ceznju.
Gubio sam se, ponovo.
Kad je jednom, poslije, toga dana, ili mnogo docnije, ili nikad, otvorio vrata moje celije,
zapljusnula su me dva potpuno suprotna osjecanja, strah da ce me zadaviti, i nada da ce me
pustiti. Nahrupili su istovremeno, kao dva nestrpljiva usplahirena stvorenja, gurajuci se i
preticuci. Ili je toliko mali razmak bio medju njima, da sam ih vremenski teško mogao
razdvojiti. Vjerovatno sam prvu misao odmah odbacio, jer je bio sam, i odmah se javila