Page 115 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Šta hoces? Upitao sam, bojeci se da nece moci odgovoriti. - Ko si ti?
- Dzemal.
- Gdje su me doveli? Šta je ovo?
- Jelo dijelimo jednom. Samo. Ujutro.

Glas mu je promukao, taman.

- Je li neko pitao za mene?
- Hoceš li da jedeš?

Sve mi je izgledalo prljavo, ljigavo, trulo, bilo mi je mucno i od same pomisli na jelo.

- Necu da jedem.
- Tako svi. Prvi dan. A onda traze. Ne zovi me poslije.
- Je li me ko trazio?
- Nije. Niko.
- Trazice me prijatelji. Dodji da mi kazeš.
- Ko si ti? Kako ti je ime?
- Derviš, šejh tekije. Ahmed Nurudin.

Zatvorio je vratanca, i opet otvorio.
Znaš li dovu? Ili zapis? Od kostobolje?

- Ne znam.
- Šteta. Uništi me.
- Vlazno je ovdje. Svi cemo oboljeti.
- Lako je vama. Vas puste. Ili ubiju. A ja vjecito. Ovako.
- Imaš li kakvu dasku, ili ponjavu. Ne mogu da legnem.
- Naviknuceš. Nemam.

Derviš Ahmed Nurudin, svjetlo vjere, šejh tekije. Zaboravio sam na njega, cijelu noc nisam
imao zvanja ni imena. Podsjetio sam se, ozivio ga pred ovim covjekom. Ahmed Nurudin, vaiz
i ucenjak, krov i temelj tekije, slava kasabe, gospodar svijeta. Sad trazi dasku i ponjavu od
slijepog miša Dzemala, da ne legne u blato, i ceka da ga zadave i mrtva spuste u to blato u
koje nece da legne ziv.
Bolje je bez imena, s ranama i bolovima, sa zaboravom, s ranama i nadom u jutro, a to mrtvo
jutro bez svanuca probudilo je Ahmeda Nurudina, ugušilo nadu, otisnulo rane i bol tijela u
nepostojanje. Opet su postale nevazne pred tezom i opasnijom prijetnjom što se dizala iz
mene, da me poruši..

Cuvao sam se bezumlja, sve ostalo moglo je da bude. Više se ne bi moglo zaustaviti ako se
digne, sprzilo bi, uništilo sve u meni, pustoš bi ostala, groznija od smrti. A osjecao sam kako
se migolji, pokrece, moja misao ne moze da se uhvati nizašto, zaprepašteno se osvrcem,
trazim, bilo je, do juce, do malocas, gdje je, trazim, uzalud, nigdje oslonca, snizao sam se u
blato, svejedno, uzalud je, šejh Nurudine.
Ali talas što se digao, zastao je, nije rastao. Cekao sam zacudjen: tišina.