Page 117 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Grebao sam prstima uz vrata, da se dignem. Nisam tu sjedio slucajno.

- Dvojica?
- Dvojica. Predali strazaru.
- Šta su rekli?
- Ne znam.
- Kazi da pita ko su.

Htio sam da cujem poznata imena. Hasan i Harun. Ne. Hasan i Ishak.
Uzeo sam hranu i hurme, i trešnje, bile su zelene bobe kada sam ovamo ušao, bile su ruzicasti
cvijet, zelio sam da me protoci njihova bezbojna krv i da bez bola cvjetam svakog proljeca,
kao i one, bilo je to jednom, davno, u zivotu još lijepom. Mozda mi se cinio tezak tada, ali kad
mislim o njemu sa ovoga mjesta, zelio bih da se vrati.

Plašio sam se da mi zavezljaj ne ispadne, ruke su mi šuplje, ruke su mi radosne, ruke su mi
lude i nemocne, pritisnule su cvrsto na prsa ovaj dokaz da nisam mrtav. Znao sam da ce doci,
znao sam! Priklanjao sam glavu i udisao svjezi dah ranog ljeta, zedno, zeljno, još, jos, memla
ce se uskoro uvuci u ovaj prozracni crveni miris trešanja, ublacenim prstima dodirivao im
njeznu djeciju kozicu, za tren, za sat ce se smezurati, ostariti. Svejedno, svejedno. To je znak,
to je poruka s onog svijeta. Nisam sam, ima nade. Suze mi nisu potekle dok sam mislio da je
kraj blizu, a sad su navirale neprestano iz ozivjelog izvora ociju, sigurno ostavljajuci trag na
blatnoj oblozi lica. Neka teku, digao sam se iz mrtvih. Bio je dovoljan i najmanji znak da
nisam zaboravljen, i izgubljena snaga se vratila. Tijelo mi je slabo, ali to nije vazno, zgrijala
me toplina negdje unutra, i nisam mislio na smrt, i nije mi više bilo svejedno. Došlo je u
posljednji cas, da me zadrzi na strmini kojom sam klizio, da zadrzi umiranje. A pocelo je,
zaista. (Uvjerio sam se, i ne samo ovaj put, da duša cesto moze da odrzi tijelo, a tijelo dušu
nikad: ona posrce i gubi se sama.)

Opet sam cekao.
Govorio sam: sjetili su se, Harune.
I mislio na Hasana. i mislio na Ishaka.
Dici ce bunu, i osloboditi me.
Provuci ce se kroz tajne prolaze, i prokrasti me.
Pretvorice se u vazduh, u ptice, u duhove, postace nevidljivi, doci ce.
Cudo ce se desiti, ali ce doci.
Potres ce razrušiti ove stare zidine, a oni ce cekati da me izvedu iz ruševina.
Hasan i Ishak otvorice prvi ova vrata, ma ko došao, ma šta se desilo.

Nijedne obicne misli nije u meni bilo, sve su izvan reda i obicnih tokova. Osluškivao sam
huku svoga oslobadjanja kao radost, cekao tutnjavu kao odmazdu zbog one što sam je sa
strahom gušio u sebi, cim bi se javila samo kao slutnja. Obicnog završetka nije bivalo u tom
cekanju. Mozda zbog groba u koji sam zatvoren, i blizine smrti što me zapahnula, mozda
zbog dubokih hodnika i tvrdih kapija što se ne otvaraju na rijec i molbu, mozda zbog strahote
što mi se desila i što se mogla poništiti drugom strahotom, tezom. Cekao sam neki sudnji dan
i bio siguran da ce doci. Najavili su mi ga njih dvojica.

Sutradan sam opet dobio darove, vrijeme se opet vezalo, i opet su bila dvojica, bez imena, a ja
sam znao ko su, i cekao potres.