Page 94 - Dan Brown - Postanak

mirno položio na govornicu koje do prije nekoliko trenutaka nije bilo ondje. „Dobra
večer, prijatelji”, vedro je pozdravio veliki šoumen dok se magla pridizala.

Okupljeni su u sekundi poskakali na noge i bjesomučnim pljeskom pozdravili
domaćina. Langdon im se pridružio – nemoćan obuzdati smiješak.

A Edmond će se, naravno, ukazati u oblaku dima.
Večerašnja prezentacija, barem dosad, osim što je bila suprotstavljena vjeri i
religiji, bila je majstorsko djelo – smiona i beskompromisna – kao i njezin autor.

Langdon je shvatio zašto rastuća populacija slobodnih mislilaca toliko idolizira
Edmonda.
U najmanju ruku, barem se usudi reći što misli onako kako bi se malotko usudio.

Kad se Edmondovo lice pojavilo na svodu, Langdon je primijetio da više nije
toliko blijed – očito su se za to pobrinuli profesionalni šminkeri. Unatoč tomu,
Langdon je vidio da mu je prijatelj izmožden.

Pljesak se nastavio toliko glasno da je Langdon jedva osjetio vibracije u džepu na
prsima. Nagonski je posegnuo za mobitelom, ali se sjetio da je uređaj isključen.
Čudno, vibracije su dolazile iz drugog uređaja u džepu – slušalica za koštanu
provodljivost – kroz koje je Winston, činilo se, govorio iznimno glasno.

Krivi trenutak.
Langdon je izvukao odašiljač iz džepa i nespretno ga namjestio na glavu. U

trenutku kad mu je slušalica dotaknula čeljusnu kost, Winstonov glas s jakim
britanskim akcentom stvorio se u Langdonovoj glavi.
„...fesore Langdon? Čujete li me? Mobiteli su blokirani. Vi ste mi jedina veza.
Profesore Langdon?”

„Da... Winstone? Tu sam”, odgovorio je Langdon nadglasavajući buku aplauza
oko sebe.

„Hvala Bogu”, rekao je Winston. „Slušajte pozorno. Možda imamo velik
problem.”