Page 93 - Dan Brown - Postanak

zaglušujuća.

„Razmislite o tome!” javio se Edmond. „Čovječanstvu je trebalo gotovo milijun
godina da od otkrića vatre napreduje do otkrića kotača. Zatim mu je trebalo samo
nekoliko tisuća godina za izum tiskarskog stroja. Nakon toga, za samo nekoliko
stotina godina načinilo je teleskop. U stoljećima koja su slijedila, u sve kraćim
razmacima, od parnog stroja prešli smo na motore s unutarnjim izgaranjem i došli do
svemirskih brodova! Nakon toga, bila su potrebna samo dva desetljeća da počnemo
mijenjati vlastiti DNK!”

„Danas znanstveni napredak mjerimo mjesecima”, vikao je Kirsch, „i
napredujemo zapanjujućom brzinom. Ubrzo će današnji najbrži superkompjutor
izgledati kao abakus; današnje najnaprednije kirurške metode izgledat će barbarski; a
današnji izvori energije bit će zastarjeli jednako kao i pokušaj da se danas svijećom
osvijetli soba.”

Edmondov glas i grmljavina brzaca nastavili su tutnjati u tami.

„Antički Grci morali su gledati više stoljeća unatrag da bi istraživali drevne
kulture, dok se mi moramo vratiti samo jedan naraštaj unatrag da bismo pronašli one
koji su živjeli bez tehnologija koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Vremenska
crta ljudskog razvoja sve se više sabija – prostor koji odvaja ‘antiku’ i ‘suvremenost’
svodi se na ništa. I upravo zbog toga dajem vam riječ da će sljedećih nekoliko godina
razvoja čovječanstva biti šokantno, razorno i potpuno nezamislivo!”

Bez upozorenja, grmljavina rijeke u trenutku je utihnula.
Vratilo se zvjezdano nebo. I topao povjetarac i cvrčci.

Činilo se da gosti u dvorani dišu kao jedno.

U toj mukloj tišini, oglasio se Edmondov šapat.
„Prijatelji moji”, rekao je blago. „Znam da ste ovdje zato što sam vam obećao
otkriće te vam zahvaljujem što ste mi dopustili da održim ovo uvodno obraćanje. A

sada odbacimo okove prošlog razmišljanja. Vrijeme je da zajedno osjetimo ushit
otkrića.”
S tim riječima, sa svih je strana prokuljala magla i nebo je obasjalo svjetlo
praskozorja, blago osvjetljujući publiku.

Iznenada je zabljesnuo reflektor i naglo skrenuo do dna dvorane. Trenutak
poslije, gotovo su se svi uzvanici uspravili i podizali glave očekujući da će se kroz
maglu pojaviti njihov domaćin. Nekoliko sekundi poslije, reflektor se vratio na
prednji dio prostorije.

Publika ga je pratila.

Ondje, na podiju, nasmiješen u sjaju reflektora, stajao je Edmond Kirsch. Ruke je