Page 306 - Dan Brown - Postanak

72.

P R I N C J U L I Á N Z U R I O J E kroz prozor akolitova Opela, promatrao je
krajolik i trudio se shvatiti biskupovo neobično ponašanje.

Valdespino nešto skriva.
Prošlo je više od sat vremena otkako je biskup Juliána kriomice izveo iz palače –

iznimno nepropisno – uvjeravajući ga pritom da je u pitanju njegova sigurnost.
Zamolio me da ne propitujem... nego da vjerujem.

Biskup mu je oduvijek bio poput ujaka – i prisan družbenik Juliánovu ocu. No
Valdespinov prijedlog da se sakriju u prinčevu ljetnikovcu Juliánu je od početka
zvučao sumnjivo. Nešto nije u redu. Izolirao me – nemam telefona, nema osiguranja,
nikakvih vijesti, i nitko ne zna gdje sam.

Nakon što je auto poskočio preko tračnica u blizini Casite del Principe, Julián se
zagledao prema šumskom putu kojem su se približavali. Stotinu metara pred njima, s
lijeve strane, zjapio je otvor dugog prilaza obrubljenog drvoredima koji je vodio do
zabačenog ljetnikovca.

Dok je Julián zamišljao opustjelu rezidenciju, odjednom je naslutio kako bi
trebao biti na oprezu. Nagnuo se naprijed i položio ruku na rame akolita za
upravljačem. „Stanite ovdje, molim vas.”

Valdespino se okrenuo zatečen. „Gotovo smo...”
„Želim znati što se zbiva!” viknuo je princ čiji je glas zazvonio u malenom autu.

„Don Juliáne, večeras je bilo burno, ali morate...”

„Moram vam vjerovati?” upitao je Julián.

„Da.”
Julián je stisnuo rame mladom vozaču i pokazao travnato ugibalište na pustom
seoskom putu. „Stanite”, naredio je oštro.

„Nastavi”, kontrirao mu je Valdespino. „Don Juliáne, objasnit ću...”

„Zaustavite auto!” zagrmio je princ.
Akolit je skrenuo s ceste i zakočio na travi.

„Molim vas, malo privatnosti”, naredio je Julián dok mu je srce udaralo.

Akolitu nije trebalo red dvaput. Iskočio je iz zaustavljenog automobila i odjurio u