Page 202 - Dan Brown - Postanak

„Vidite li?” upitao je Marco, pokazujući preko jalovog polja u daljinu.

Ávila nije vidio ništa. Ili njegov mladi terapeut halucinira ili su Áviline oči
ostarjele.

„Nije li divno?” javio se Marco.
Ávila je škiljio u sunce i konačno spazio tamno obličje koje se izdizalo iz
okoliša. Dok su se približavali, raskolačio je oči od nevjerice.

Je li to... katedrala?

Dimenzije građevine bile su takve da bi više pristajala Madridu ili Parizu. Ávila
je cijeli život proživio u Sevilli, no nije znao za tu katedralu usred ničega. Što su se
više primicali, kompleks je djelovao veličanstvenije – masivni betonski zidovi
pružali su mu zaštitu kakvu je Ávila vidio samo u Vatikanu.

Marco je skrenuo s glavne ceste i povezao se kratkom prilaznom cestom prema
katedrali – zaustavio se pred golemim željeznim vratima koja su im zapriječila put.
Kad su stali, Marco je iz pretinca za rukavice izvukao plastificiranu karticu i stavio
je iznad table s instrumentima. Prišao im je čuvar, pogledao karticu i onda povirio u
49
vozilo – široko se nasmiješio ugledavši Marca. „Bienvenidos” , rekao je čuvar.
„¿Qué tal, Marco?” 50

Njih dvojica rukovali su se, te je Marco predstavio admirala Ávilu.

„Ha venido a conocer al papa”, rekao je Marco čuvaru. Došao je upoznati papu.
Čuvar je kimnuo, s poštovanjem pogledao odličja na Ávilinoj odori i mahnuo im
da prođu. Dok su se golema vrata otvarala, Ávila se osjećao kao da ulazi u

srednjovjekovni dvorac.
Visoka gotička katedrala koja se pojavila pred njima imala je osam velikih
tornjeva, svaki s trokatnim zvonikom. Tri velike kupole činile su tijelo građevine, a

bile su obložene tamnosmeđim i bijelim kamenom, dajući zgradi neuobičajeno
suvremen izgled.
Ávila je pogledao prilaznu cestu koja se račvala u tri usporedna puta, svaki je bio
obrubljen nizom visokih palmi. Na njegovo iznenađenje, cijeli prostor bio je pretrpan
parkiranim vozilima – stotinama vozila – luksuznim limuzinama, olupanim
autobusima, blatom prekrivenim mopedima... svime što se moglo zamisliti.

Marco ih je sve zaobišao i uputio se ravno do prednjeg dvorišta crkve gdje ih je
zaustavio drugi čuvar, pogledao na sat i rukom pokazao na prazno parkirno mjesto,
očito rezervirano za njih.

„Malo kasnimo”, rekao je Marco. „Trebali bismo se požuriti.”

Ávila se spremao nešto odgovoriti, no riječi su mu zapele u grlu.