Page 205 - Dan Brown - Postanak

Ávila je oklijevao. „Drago mi je zbog tebe, Marco. No mislim da će mi i ovako
biti dobro.”

„Dobro?” Mladić se nasmijao. „Prije tjedan dana stavili ste pištolj na čelo i
povukli okidač. Prijatelju moj, vi nipošto niste dobro.”

U pravu je, bio je svjestan Ávila, a za tjedan dana, kad mi završi terapija, vratit
ću se kući, ponovno sam i zastranio.
„Čega se plašite?” pritiskao ga je Marco. „Vi ste mornarički časnik. Odrastao

čovjek koji je zapovijedao brodom! Plašite li se da će vam papa za deset minuta
isprati mozak i uzeti vas za taoca?”
Ni sam ne znam čega se plašim, pomislio je Ávila, zureći u ranjenu nogu i
osjećajući se neobično malen i nemoćan. Veći dio života on je bio glavni, on je
izdavao naredbe. Nije znao kako će podnijeti primati nečije tuđe zapovijedi.

„Nije važno”, naposljetku se oglasio Marco i ponovno svezao pojas. „Žao mi je.
Vidim da vam nije ugodno. Nisam vas mislio prisiljavati.” Posegnuo je rukom da
upali motor.

Ávila se osjećao glupo. Marco je bio zapravo dijete, tek trećinu Ávilinih godina,
ostao je bez noge, trudio se pomoći drugom invalidu, a Ávila mu je zahvalio
nezahvalnošću, sumnjom i osornošću.

„Ne”, rekao je Ávila. „Oprosti, Marco, bit će mi čast poslušati njegovu
propovijed.”