Page 201 - Dan Brown - Postanak

48.

D O K J E Á V I L I N U B E R jurio kroz tamu prema istoku, admiral se pitao
koliko je puta, kao mornarički časnik, pristao u Barceloni.

Njegov nekadašnji život izgledao mu je neopisivo dalek – skončao je u bljesku
vatre u Sevilli. Sudbina je okrutna i hirovita ljubavnica, no činilo mu se kako se sada
uspostavila neka sablasna ravnoteža u toj igri. Ista sudbina koja mu je otela dušu u
seviljskoj katedrali, sad mu je podarila drugi život – nov početak unutar svetih
zidova potpuno drugačije katedrale.

Bilo je ironično što ga je onamo odveo skromni fizioterapeut imenom Marco.

„Susret s papom?” Ávila je upitao svog terapeuta prije više mjeseci, kad mu je
Marco prvi put iznio prijedlog. „Sutra? U Rimu?”
„Sutra u Španjolskoj”, odgovorio je Marco. „Papa je ovdje.”

Ávila ga je gledao kao da je Marco poludio. „Mediji nisu ništa javili o posjetu
Njegove Svetosti Španjolskoj.”

„Malo vjere, admirale”, odgovorio je Marco nasmijavši se. „Osim ako sutra
morate biti negdje drugdje.”
Ávila je pogledao svoju ozlijeđenu nogu.

„Krećemo u devet”, rekao je Marco. „Jamčim da će naše malo putovanje biti
mnogo bezbolnije od rehabilitacije.”

Sljedećeg jutra Ávila je odjenuo mornaričku odoru koju mu je Marco donio iz
kuće, uzeo štake i odšepao do Marcova auta – starog Fiata. Marco se izvezao s
bolničkog parkirališta i skrenuo na jug na Avenidu de la Raza, naposljetku izašavši iz
grada i skrenuvši na autocestu N-IV, prema jugu.

„Kamo idemo?” upitao je Ávila osjećajući zebnju.

„Opustite se”, rekao je Marco i nasmiješio se. „Samo mi vjerujte. Treba nam
samo pola sata.”
Ávila je znao da sljedećih barem sto pedeset kilometara autoceste N-IV prolazi
kroz suhe pašnjake. Počeo je pomišljati kako je strašno pogriješio. Pola sata poslije,
približili su se sablasnom i pustom gradu El Torbiscalu – nekoć bogatom selu čije se

stanovništvo nedavno svelo na nulu. Za Boga miloga, kamo me taj vodi? Marco je
vozio još nekoliko minuta, onda je sišao s autoceste i skrenuo na sjever.