Page 186 - Dan Brown - Postanak

Većina uzvanika preselila se u sobu 206.06 kako bi pogledali najslavnije djelo u
muzeju – El Guernicu – golemo, gotovo osam metara dugačko Picassovo djelo koje
je prizivalo sjećanje na strahotno bombardiranje baskijskog gradića tijekom
Španjolskog građanskog rata. Ambra je nije mogla gledati, bilo joj je previše bolno –
bila je živi podsjetnik na brutalno tlačenje pod čizmom španjolskog fašističkog

diktatora, generala Francisca Franca, između 1939. i 1975.
Umjesto toga, odlučila je iskrasti se sama u tihu galeriju kako bi uživala u djelu
jedne od njezinih najomiljenijih španjolskih slikarica Maruje Mallo, nadrealistice iz
Galicije čiji je uspjeh tridesetih godina 20. stoljeća pomogao razbiti zapreke
španjolskim umjetnicama.

Ambra je stajala sama i divila se La Verbeni – političkoj satiri prepunoj
zakučastih simbola – kad je iza nje odjeknuo dubok glas.

„Es casi tan guapa como tú”, izjavio je muškarac. Lijepa je gotovo kao ti.
Ozbiljno? Ambra je gledala ravno pred sebe i obuzdavala se da ne zakoluta

očima. Tijekom ovakvih događanja, muzej je ponekad više podsjećao na bar za
samce nego na kulturnu ustanovu.
„¿Qué crees que significa?” nije se predavao glas iza nje. Što mislite, što znači?

„Nemam pojma”, slagala je, nadajući se da će engleskim natjerati tog muškarce
da otiđe. „Samo mi se sviđa.”

„Sviđa se i meni”, odvratio je muškarac, engleskim bez gotovo tračka naglaska.
„Mallo je bila ispred svoga vremena. Nažalost, neukom oku površinska ljepota slike
može dobro prikriti dublje značenje u njoj.” Zastao je. „Čini mi se da se žena kao što
ste vi neprekidno susreće s tim problemom.”

Ambra je nešto progunđala. Takvi uleti stvarno pale kod žena? Namjestila je
uljudan osmijeh i naglo se okrenula da ga otpremi. „Gospodine, lijepo što to kažete,
ali...”

Ambra Vidal skamenila se usred rečenice.
Muškarac kojem je sučelice stajala bio je netko koga je cijeli život viđala na
televiziji i po časopisima.

„O”, promucala je Ambra. „Vi ste...”

„Nametljiv?” pritekao joj je u pomoć privlačan muškarac. „Nezgrapno hrabar?
Oprostite, živim povučeno i ovakve stvari mi ne idu baš dobro.” Nasmiješio se i
uljudno pružio ruku. „Zovem se Julián.”

„Mislim da mi je vaše ime poznato”, odgovorila mu je Ambra, zarumenjevši se
dok se rukovala s princem Juliánom, budućim kraljem Španjolske. Bio je mnogo viši
nego što je zamišljala, blagih očiju i samouvjerena smiješka. „Nisam znala da ćete