Page 186 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

gospodarstvima, koje je uistinu prijetilo njihovu preživljavanju.
U tim je okolnostima jedan do tada malo poznat američki ekonomist,
na povratku s niza sastanaka na Srednjem Istoku, uključujući i Bagdad,
sazvao konferenciju za tisak u Bonnu 24. aprila 1975. godine. Na toj je
konferenciji Lyndon LaRouche okupljenim novinarima i diplomatskim
predstavnicima predstavio jedan smion novi prijedlog za preustroj
propalog monetarnog poretka iz Bretton Woodsa.
U srži LaRoucheova prijedloga bilo je osnivanje jedne nove banke,
“Svjetske banke za razvoj” (World Development
Bank), koja bi, kako je rekao, bila organizirana kao “trostrani sporazum
između tri glavna sektora: sektora industrijskih kapitalističkih zemalja,
takozvanog sektora zemalja u razvoju i socijalističkih zemalja”. Ta nova
međunarodna banka, predlagao je LaRouche, “treba diskontirati kreditna
pisma i mjenice kao ovlaštena sredstva plaćanja u međudržavnoj trgovini i
služiti kao rediskontna banka za istu svrhu”.
U središtu LaRoucheova prijedloga bila je ideja da se znatan dio
svjetskog investicijskog kapitala preusmjeri u određenu proizvodnu
infrastrukturu koja stvara dobra za potrebe poljoprivrede i industrije u
zemljama u razvoju, u obliku dugoročnih (10-15 godina) kredita s niskim
kamatama.
Zatim, govoreći o neodgodivom rješavanju problema pomanjkanja
poljoprivrednih proizvoda po prihvatljivim cijenama u zemljama u razvoju
kao o problemu od primarne kreditne važnosti, LaRouche je iznio tri velika
projekta koji su pružali neposrednu mogućnost značajnoga doprinosa
povećanju proizvodnje hrane na svijetu. Prvi je od tih velikih projekata
predlagao stvaranje jedne agrarno-industrijske regije u porječju Rio de
la Plate u Južnoj Americi; drugi je bio razvoj potencijala navodnjavanja
i poljoprivredne proizvodnje u predjelu Sahel, a treći je bio pretvaranje
regije koja obuhvaća Indiju, Bangladeš i Pakistan u žitnicu Azije. Ta bi
nova međunarodna banka izdavala obveznice, baš kao i Svjetska banka,
za financiranje tih triju velikih pothvata iza kojih bi stajale vlade zemalja
članica, a čije trajanje izgradnje se predviđalo na rok od 10-15 godina.
Konačno, osvrćući se na u to vrijeme nepodnošljiv teret na leđima
zemalja u razvoju, koji se od 1973. udvostručio i dosegnuo gotovo 200
milijardi dolara vanjskoga duga, nametnutog naftnim šokom iz 1973./74.
(taj će teret dugovanja uskoro izgledati malen u usporedbi s onim što će

186