Page 469 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 469

Njegova radoznalost je zasad bila zadovoljena. Holgerova pesma mu se nije učinila rđava,
        ali je, kako je i predosećao, čitava stvar ostavila na njega utisak nečeg praznog i neukusnog, i
        zato je mislio da će mu ovo malo varnica paklenog ognja, koje su ga okrznule, biti zauvek
        dosta. Gospodin Setembrini ga je,  kao  što se može misliti, iz sve snage  podržavao  u  toj
        odluci, kad mu je Hans Kastorp pričao o svojim doživljajima. »Samo vam je još to trebalo!«
        uzviknuo  je on.  »O bede,  o  bede!«  Bez  ustručavanja  je  proglasio  malu  Eli  za  prevejanu
        varalicu.
            Njegov pitomac nije na to rekao ni da ni ne. Po njegovom mišljenju, nije se moglo tačno
        utvrditi šta  je stvarnost, pa se  prema  tome  ne  može utvrditi  ni šta  je prevara. Možda  je
        granica  između  jednog  i  drugog  kolebljiva.  Možda  ima  prelaznih  oblasti,  raznih  stepena
        stvarnosti u krilu neme, neutralne prirode, stupnjeva koji izmiču oceni koja mnogo polaže na
        moralnost. Šta gospodin Setembrini misli o reči »opsenarstvo«, ovom pojmu u kome su se
        elementi sna i stvarnosti spojili u jednu mešavinu, koja prirodi možda nije tako neobična kao
        našem grubom svakidašnjem mišljenju. Tajna života je bukvalno nedokučljiva: kakvo čudo
        ako s  vremena na vreme izbiju iz  njenih  dubina opsenarije  koje... I  tako dalje, u smislu
        prijatnog, pomirljivog i dosta labavog načina izražavanja našeg junaka.
            Gospodin Setembrini ga je propisno izbrusio i uspeo da ga trenutno ubedi i da dobije od
        njega neku vrstu obećanja da neće nikad više učestvovati u ovakvim gnusobama. »Poštujte u
        sebi čoveka, inženjeru!« zahtevao je Setembrini. »Verujte jasnoj i humanoj misli i gnušajte
        se tih nastranosti  i te duhovne  kaljuge!  Opsenarija? Životna  tajna? Caro mio! Tamo gde
        moralna hrabrost nije načisto s tim šta je stvarnost a šta obmana, tu uopšte nema života, ni

        procenjivanja,  ni  vrednosti, ni rada  na  poboljšanju, tu  proces raspadanja moralne skepse
        počinje svoje jezivo delo.« Čovek je merilo stvari, dodao je on. Njegovo pravo da rasuđuje o
        tome šta je dobro a šta zlo, šta je istina a šta je opsena, neotuđivo je, i teško onome ko se
        usudi da ga zavede i da mu uzdrma veru u ovo njegovo stvaralačko pravo! Bolje bi mu bilo
        da ga sa vodeničnim kamenjem o vratu udave u najdubljem bunaru.
            Hans Kastorp se složio s tim i počeo je odista da se drži po strani od ovakvih opita. Čuo je
        da  dr  Krokovski  u  svome  analitičkom  podzemlju  priređuje  seanse  sa  Elenom  Brand, i  da
        poziva na njih neke povlašćene ličnosti među berghofskim gostima. Ali je on ravnodušno
        odbijao da učestvuje na njima — što ga, razume se, nije sprečavalo da sazna ovo i ono o
        uspesima tih ogleda iz usta onih koji su saučestvovali ili od samog doktora Krokovskog. Na
        tim  sastancima  postizavane  su  i  uvežbane,  sistematski  i  sa  najvećim  mogućim  jamstvom
        autentičnosti, manifestacije snage one vrste kakve su se bez sistema i nehotično odigrale u
        sobi  Klefeldove:  dakle  udarci  po  stolu  i  po  zidovima,  gašenje  lampe  i  ostale  značajnije
        manifestacije, pošto bi  prethodno drug Krokovski hipnotizovao malu Eli po propisima te
        veštine i stavio je u stanje budnog sanjanja. Pokazalo se da je muzička pratnja olakšavala ova
        vežbanja, zbog čega je gramofon tih večeri menjao svoje stalno mesto, jer je bio konfiskovan
        za magični krug. A pošto je Čeh Vencel, koji je njime tamo rukovao, bio muzikalan čovek,
        koji sa instrumentom svakako ne bi nepažljivo baratao niti bi ga oštetio, Hans Kastorp mu ga
        je  prepuštao  sa  priličnim  duševnim  spokojstvom.  On  je  za  tu  naročitu  priliku  stavio
        spiritistima  na  raspoloženje  jedan  album  ploča,  koje  je  odabrao  iz  opšte  zalihe.  sve lake
        stvari, muziku za igru, male uvertire i ostale »cigu-migu« komade, što je potpuno odgovaralo
        cilju, pošto Eli nije imala nikakvih prohteva za nekim višim tonovima.
            Pod ovim zvucima, kako je obavešten Hans Kastorp, uzletala je jedna džepna maramica
        sama od sebe, ili bolje rečeno, dizala se sa poda pomoću neke »kandže« sakrivene u njenim
        borama;  doktorova  korpa  za  hartiju  pela  se,  lebdeći,  sve  do  tavanice;  klatno  zidnog
        časovnika »ni od koga« je naizmence zaustavljano, pa opet stavljano u pokret, a jedno stono
   464   465   466   467   468   469   470   471   472   473   474