Page 451 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 451

ničeg nežnijeg od tenorovog »Da mi il braccio, mia piccina« i od one jednostavne, slatke,
        jedre, melodične male fraze kojom mu je sopran odgovarao...
            Hans Kastorp se trže, jer se otvoriše vrata iza njega. Bio je to dvorski savetnik, koji ga
        posmatraše: u kliničkoj bluzi, sa stetoskopom u gornjem džepu, zastao je tu jedan trenutak,
        sa rukom na kvaki, i klimnuo  glavom  alhemičaru.  Ovaj  mu  je  uzvratio  pozdrav  preko
        ramena, posle čega se modro lice šefovo, sa brčićima od kojih je samo jedan bio ufitiljen,
        izgubilo  iza vrata  koja  su se  pritvorila, a Hans Kastorp je opet  posvetio  svu pažnju
        nevidljivom, miloglasnom malom ljubavnom paru.
            Docnije  tokom  dana,  posle  ručka,  posle  večere,  on  je  imao  slušalaca,  publiku  koja  se
        menjala — ako nećemo i njega samog da ubrojimo u tu publiku, gledajući u njemu čoveka
        koji drugima daruje uživanja. On je lično bio sklon ovome shvatanju, a domaće društvo se s
        tim saglasilo u tom smislu što mu je od samog početka prećutno odobrilo da prigrabi sebi
        pravo rukovanja ovim opštim dobrom, i da ga čuva. Takav stav nije te ljude ništa stajao, jer
        su oni bez obzira na svoje površno ushićenje, dok je onaj idol od tenora u najvećem zanosu
        izvijao  melodije  i  dok  se  njegov  glas,  stvoren  da  usrećava  svet,  razlivao  u  kantilenama  i
        uzvišenoj virtuoznosti — jer su, dakle, uprkos svome glasno izraženom ushićenju, svi ti ljudi
        bili bez ljubavi, pa su zato bili potpuno sporazumni da brigu o aparatu prepuste svakome koji
        hoće da se stara o njemu. Hans Kastorp je bio taj koji je bogatu zbirku ploča održavao u redu
        i koji je ispisivao sadržinu albuma na unutrašnjoj strani  korica, tako  da je svaki željeni
        komad odmah bio pri ruci, a on je i rukovao instrumentom, te se ubrzo moglo videti kako
        radi oko njega izvežbanim, spretnim i nežnim pokretima. A šta bi drugi tu i činili? Oni bi

        skvrnavili ploče pošto bi svirali sa već iskvarenim iglama, ostavljali ih da bez omota leže po
        stolicama, terali sa aparatom glupu šegu puštajući da neki plemeniti komad bude odsviran

        najbržim tempom i najvišim tonom ili bi stavljali iglu na nulu, da bi aparat odavao, neko
        histerično triliranje ili neko prigušeno stenjanje... Oni su sve to već radili. Bili su bolesni, ali
        surovi.  I  zato  je  posle  kratkog  vremena  Hans  Kastorp  jednostavno  uzimao  ključ  od
        ormarčića, u kome su se čuvali albumi i igle, i nosio ga u svom džepu, tako da su ga morali
        zvati ako su hteli da se svira.
            Kasno u noć, kad bi se večernje društvo razišlo, nastupao je njegov najprijatniji čas. On bi
        ostao tada u salonu ili bi se krišom vratio u njega, pa bi sam muzicirao do u gluvo doba. Nije
        se  morao  toliko  bojati  da  će  time  remetiti  kućni  mir,  kao  što  je  u  početku  mislio,  jer se
        pokazalo da njegova avetinjska muzika ima mali doseg: koliko god su treperenja u blizini
        svoga  ishodišta  proizvodila  začuđavajuće  dejstvo,  toliko  su  brzo  malaksavala,  slaba  i
        nemoćna, kao sve što je avetinjsko, čim se udalje od svog izvora. Hans Kastorp je ostajao
        sam među svoja četiri zida sa čudotvornim kovčežićem, sa sjajnim umetničkim proizvodima
        ovog  potkraćenog  malog  mrtvačkog  sanduka  od  violinskog  drveta,  ovog  malog  hrama
        ugasitocrne  boje,  pred  čijim  je  otvorenim  vratancima  sedeo  u  stolici,  sklopljenih ruku, s
        glavom na ramenu, otvorenih usta, puštajući da ga preliva harmonija.
            On nije video pevače i pevačice koje je slušao. Njihov ljudski oblik boravio je u Americi,
        u Milanu, u Beču, u Petrogradu — i on je slobodno mogao zauvek tamo ostati, jer ono što je
        Kastorp od njih  imao, bio je  njihov najbolji  deo. To je bio  njihov  glas, i  on je cenio  taj
        prečišćeni oblik, tu apstrakciju, koja je ipak ostajala dovoljno čulna da bi mu — ostavljajući
        po strani sve one nezgode koje donosi sobom velika lična bliskost, naročito ako su u pitanju
        njegovi zemljaci, Nemci  —  omogućavala  dobru  čovečansku  kontrolu.  Lepo  se  mogao
        razlikovati izgovor, dijalekt i uža zavičajnost umetnikova; karakter njegovoga glasa odavao
        je ponešto od  individualnih  duševnih kvaliteta,  a i  stepen njihove inteligencije  mogao se
        razabrati iz načina na koji su iskoristili ili propustili mogućnosti za duševne efekte. Hans
   446   447   448   449   450   451   452   453   454   455   456