Page 451 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 451
ničeg nežnijeg od tenorovog »Da mi il braccio, mia piccina« i od one jednostavne, slatke,
jedre, melodične male fraze kojom mu je sopran odgovarao...
Hans Kastorp se trže, jer se otvoriše vrata iza njega. Bio je to dvorski savetnik, koji ga
posmatraše: u kliničkoj bluzi, sa stetoskopom u gornjem džepu, zastao je tu jedan trenutak,
sa rukom na kvaki, i klimnuo glavom alhemičaru. Ovaj mu je uzvratio pozdrav preko
ramena, posle čega se modro lice šefovo, sa brčićima od kojih je samo jedan bio ufitiljen,
izgubilo iza vrata koja su se pritvorila, a Hans Kastorp je opet posvetio svu pažnju
nevidljivom, miloglasnom malom ljubavnom paru.
Docnije tokom dana, posle ručka, posle večere, on je imao slušalaca, publiku koja se
menjala — ako nećemo i njega samog da ubrojimo u tu publiku, gledajući u njemu čoveka
koji drugima daruje uživanja. On je lično bio sklon ovome shvatanju, a domaće društvo se s
tim saglasilo u tom smislu što mu je od samog početka prećutno odobrilo da prigrabi sebi
pravo rukovanja ovim opštim dobrom, i da ga čuva. Takav stav nije te ljude ništa stajao, jer
su oni bez obzira na svoje površno ushićenje, dok je onaj idol od tenora u najvećem zanosu
izvijao melodije i dok se njegov glas, stvoren da usrećava svet, razlivao u kantilenama i
uzvišenoj virtuoznosti — jer su, dakle, uprkos svome glasno izraženom ushićenju, svi ti ljudi
bili bez ljubavi, pa su zato bili potpuno sporazumni da brigu o aparatu prepuste svakome koji
hoće da se stara o njemu. Hans Kastorp je bio taj koji je bogatu zbirku ploča održavao u redu
i koji je ispisivao sadržinu albuma na unutrašnjoj strani korica, tako da je svaki željeni
komad odmah bio pri ruci, a on je i rukovao instrumentom, te se ubrzo moglo videti kako
radi oko njega izvežbanim, spretnim i nežnim pokretima. A šta bi drugi tu i činili? Oni bi
skvrnavili ploče pošto bi svirali sa već iskvarenim iglama, ostavljali ih da bez omota leže po
stolicama, terali sa aparatom glupu šegu puštajući da neki plemeniti komad bude odsviran
najbržim tempom i najvišim tonom ili bi stavljali iglu na nulu, da bi aparat odavao, neko
histerično triliranje ili neko prigušeno stenjanje... Oni su sve to već radili. Bili su bolesni, ali
surovi. I zato je posle kratkog vremena Hans Kastorp jednostavno uzimao ključ od
ormarčića, u kome su se čuvali albumi i igle, i nosio ga u svom džepu, tako da su ga morali
zvati ako su hteli da se svira.
Kasno u noć, kad bi se večernje društvo razišlo, nastupao je njegov najprijatniji čas. On bi
ostao tada u salonu ili bi se krišom vratio u njega, pa bi sam muzicirao do u gluvo doba. Nije
se morao toliko bojati da će time remetiti kućni mir, kao što je u početku mislio, jer se
pokazalo da njegova avetinjska muzika ima mali doseg: koliko god su treperenja u blizini
svoga ishodišta proizvodila začuđavajuće dejstvo, toliko su brzo malaksavala, slaba i
nemoćna, kao sve što je avetinjsko, čim se udalje od svog izvora. Hans Kastorp je ostajao
sam među svoja četiri zida sa čudotvornim kovčežićem, sa sjajnim umetničkim proizvodima
ovog potkraćenog malog mrtvačkog sanduka od violinskog drveta, ovog malog hrama
ugasitocrne boje, pred čijim je otvorenim vratancima sedeo u stolici, sklopljenih ruku, s
glavom na ramenu, otvorenih usta, puštajući da ga preliva harmonija.
On nije video pevače i pevačice koje je slušao. Njihov ljudski oblik boravio je u Americi,
u Milanu, u Beču, u Petrogradu — i on je slobodno mogao zauvek tamo ostati, jer ono što je
Kastorp od njih imao, bio je njihov najbolji deo. To je bio njihov glas, i on je cenio taj
prečišćeni oblik, tu apstrakciju, koja je ipak ostajala dovoljno čulna da bi mu — ostavljajući
po strani sve one nezgode koje donosi sobom velika lična bliskost, naročito ako su u pitanju
njegovi zemljaci, Nemci — omogućavala dobru čovečansku kontrolu. Lepo se mogao
razlikovati izgovor, dijalekt i uža zavičajnost umetnikova; karakter njegovoga glasa odavao
je ponešto od individualnih duševnih kvaliteta, a i stepen njihove inteligencije mogao se
razabrati iz načina na koji su iskoristili ili propustili mogućnosti za duševne efekte. Hans