Page 80 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

- Dovoljno vas je pogledati. Niste se odavno pogledali u zrcalo. Osim toga, grad nikad
nije toliko mario za nas da bi se upustio u ovako opsežnu hajku za nama. Nekoliko smušenjaka sa
stihovima u glavi ne može im nauditi. Znaju oni to, znamo i mi, svi znaju. Sve dotle dok široko
puþanstvo ne bude tumaralo citirajuüi Povelju o pravima þovjeka i Ustav, sve je u redu.
Vatrogasci su bili dovoljni da s vremena na vrijeme pokažu da drže kontrolu. Ne, gradovi nas ne
uznemiruju. A vi izgledate strašno.
Kretali su se rijeþnom obalom prema jugu. Montag je pokušao pogledati lica ljudi, stara
lica koja je upamtio u svjetlosti vatre, lica izborana i umorna. Tragao je za vedrinom, odluþnošüu,
trijumfom nad sutrašnjicom, no toga kao da uopüe nije bilo. Možda je oþekivao lica koja üe
plamtjeti i iskriti znanjem koje nose, sjati kao što sjaje svjetiljke, svjetlom koje je u njima. No sve
je svjetlo dolazilo iz logorske vatre, a ovi se ljudi nisu þinili nimalo drukþijima od ostalih koji su
pretrþali dug put, bili na dugotrajnom istraživanju, vidjeli kako dobre stvari propadaju, pa se
sada, vrlo kasno, okupljaju da priþekaju svršetak zabave i utrnuüe svjetiljki. Uopüe nisu bili
sigurni u to da bi od onoga što nose u glavama svaka buduüa zora mogla sjati þistijim svjetlom; ni
u što nisu bili sigurni, osim u to da su iza njihovih spokojnih oþiju nanizane knjige, da te knjige
nerazrezanih korica þekaju korisnike, koji bi za koju godinu mogli naiüi, neki þistih, a neki
prljavih prstiju.
Dok su hodali, Montag je kradomice zagledao od jednoga lica do drugoga.
- Ne sudite o knjizi prema koricama - rekao je netko. Svi su se tiho nasmijali kreüXüi se
nizvodno.

ýuo se zvižduk. Mlažnjaci iz grada nadletjeti su ih, i prije nego što su ljudi stigli pogledati
uvis, Montag se okrenuo i zagledao prema gradu, daleko uz rijeku, odakle se vidio još slabašan
odsjaj.
- Žena mi je tamo otraga.
- Žao mi je što to þujem. Iduüih nekoliko dana neüe biti lijepo u gradovima - rekao je
Granger.
- ýudno, ali ne nedostaje mi. ýudno, ne osjeüam gotovo ništa - rekao je Montag. - ýak i
da umre, spoznao sam to prije nekoliko trenutaka, ne vjerujem da bih se rastužio. To nije u redu.
Mora da sa mnom nešto nije u redu.
- Slušajte - rekao je Granger hvatajuüi ga za ruku i hodajuüi s njim, uklanjajuüi grane kako
bi mogli proüi. - Kad sam bio djeþak, umro mi je djed, koji je bio kipar. Bio je ujedno i vrlo blag
þovjek koji se s puno ljubavi davao svijetu; pripomagao je u uklanjanju sirotinjske þetvrti u
našem gradu. Izraÿivao nam je igraþke. Za života je napravio milijun stvari. Ruke su mu uvijek
bile u poslu. A kad je umro, odjednom sam spoznao da uopüe ne plaþem za njim nego za
stvarima koje je radio. Plakao sam zato što ih više nikad neüe napraviti. Nikad više neüe
izrezbariti komad drveta, niti nam u stražnjem dvorištu pomagati uzgajati grlice i golubove, niti
üe nam svirati violinu na onaj svoj posebni naþin, niti üe nam priþati šale onako kako on to zna.
Bio je dio nas, pa kad je umro, sve su se aktivnosti zaustavile i nije više bilo nikoga tko bi ih
izveo baš onako kao on. Bio je individuum. Bio je znaþajan þovjek. Njegovu smrt nikad nisam
prebolio. ýesto mislim kolike se divne rezbarije nikad nisu ostvarile zbog toga što je umro. Za
koliko je šala prikraüen svijet, koliko golubova listonoša nije dodirnula njegova ruka. On je
oblikovao svijet. On jest pridonio svijetu. One noüi kad je izdahnuo, svijet je bio prikraüen za
deset milijuna divnih djela.
Montag je šutke hodao. - Millie, Millie - prošaptao je. - Millie.
-Što?