Page 83 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Montag je sopüXüi i plaþXüi sada ponovno pomislio: sjeüam se, sjeüam se, sjeüam se još neþega.
ýega to? Da, da, dijela Propovjednika i Otkrivenja. Dijela tih knjiga, samo dijelka, zato sada
hitro, hitro, prije no što mi utekne, prije no što šok prestane, prije no što se vjetar smiri. Knjiga
Propovjednikova. Evo.Tiho je govorio ležeüi opružen na uzdrhtaloj zemlji; rijeþi je izgovarao
mnogo puta i bez naprezanja, savršeno. Nigdje nije bilo nikakve Denhamove paste za zube, bio je
tu sam Propovjednik; stajao je u njegovim mislima, gledao ga...
- Eno - zaþuo je neþiji glas.
ü
þ
Ljudi su ležali zijevaju i poput riba izvu enih na travu. Držali su se zemlje kao što se
djeca drže poznatih stvari, bez obzira na to koliko one bile hladne ili mrtve, bez obzira na to što
se desilo ili što üe se desiti. Prstima su se ukopali u prašinu. Svi su vikali da im bubnjiüi ne
popucaju, da ne prolupaju. Montag je vikao zajedno s njima. Bio je to prosvjed protiv vjetra koji
im je parao obraze, drapao usnice, raskrvario nosove.
Montag je promatrao kako se velika prašina sliježe i velik muk spušta na njihov svijet.
Ležeüi tako, þinilo mu se da vidi svako pojedino zrnce prašine i svaku vlat te kao da þuje svaki
jecaj, krik i šapat koji se sada podižu iz svijeta. Na prosijanu prašinu spustila se tišina i silna
dokolica koja bi im mogla zatrebati da se osvrnu, da svojim osjetilima obuhvate stvarnost ovoga
dana.
Montag je pogledao prema rijeci. Poüi üemo na rijeku. Pogledao je staru željezniþku
prugu. Ili üemo poüi njome. Ili üemo sada poüi autocestom. Imat üemo vremena da sve ovo
upijemo. I jednoga dana, kad se sve staloži u nama, sve üe to izaüi iz nas uz pomoü naših ruku ili
usta. I mnogo toga što üe biti pogrešno, ali üe i dobroga biti posve dovoljno. Dat üemo se na put
danas i gledat üemo svijet, i to kako svijed hodi i priþa, kako on stvarno izgleda. Sada želim
vidjeti sve. I premda ništa od toga što bude ulazilo u mene neüe biti dio mene, nakon stanovita
vremena sve ü e se u meni zgrušati i postati ja. Pogledaj taj svijet tamo vani, Bože, moj Bože,
pogledaj ga tamo vani, izvan mene, vani onkraj moga lica! Jedini naþin da ga stvarno dodirneš
jest da ga staviš ondje gdje üe on konaþno postati ja, ondje u moj krvotok, odakle üe kolati tisuüu,
deset tisuüa puta dnevno. ývrsto üu ga šþepati da mi nikada ne utekne. ývrsto üu šþepati svijet
jednoga dana. Veü mi je jedan prst na njemu; to je poþetak.
Vjetar je prestao.
Ostali su ljudi još malo leškarili, onako u polusnu praskozorja. Nije im se još ustajalo i
otpoþinjalo s dnevnim obvezama, vatrom i hranom, s tisuüama pojedinosti oko stavljanja noge za
nogom, ruke za rukom. Ležali su trepüXüi zaprašenim vjedama. Moglo se þuti kako dišu brzo, pa
sporije i onda sporo...
Montag je sjeo.
Nije se, meÿutim, više pomicao. I ostali su se ponijeli jednako. Sunce je slabašnim
crvenim krajiþkom dodirivalo crn obzor. Zrak je bio hladan; mirisalo je na skoru kišu.
Granger se digao, opipao ruke i noge. Kleo je i kleo neprekidno ispod glasa, a suze su mu
tekle. Otklipsao je do rijeke da pogleda uzvodno.
- Poravnat - rekao je nakon duga vremena. - Grad izgleda poput hrpe praška za pecivo.
Nema ga. - I dugo zatim: - Pitam se koliko ih je znalo što se sprema. Koliko ih je iznenaÿenih?
A na drugoj strani svijeta, pomislio je Montag, koliko je još mrtvih gradova? Pa u ovoj
našoj zemlji, koliko ih je? Stotinu? Tisuüu?
Netko je strugnuo šibicu i prinio je komadiüu papira što ga je izvadio iz džepa, da bi zatim
papiriü gurnuo pod malo trave i lišüa. Nedugo zatim dodao je sitnih granþica, koje su bile vlažne
pa su cvrþale, ali su na kraju planule. Vatra je postajala sve jaþa u rano jutro dok je sunce izlazilo.
Ljudi su polako prestali gledati u rijeku. Privukla ih je vatra. Bili su bespomoüni, ništa nisu imali
reüi. Sunce im je obojilo leda i vratove kad su se sagnuli.