Page 79 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

stalno smo putovali, a nije nam se sviÿalo zakapati filmove i kasnije se po njih vraüati. Uvijek
postoji moguünost da ih pronaÿu. Bolje ih je pohraniti u ove stare glave, gdje ih nitko ne može
vidjeti niti naslutiti. Svi smo mi djeliüi povijesti, književnosti i meÿunarodnog prava. Byron, Tom
Paine, Machiavelli ili Krist, sve je to ovdje! A kasno je. Rat je veü tu. Mi smo ovdje vani, a grad
je ogrnut vlastitim kaputom od tisuüu boja. Što mislite, Montag?
- Mislim da sam bio slijep kad sam pokušavao provesti stvari na svoj naþin, podmetanjem
knjiga u stanove vatrogasaca i podizanjem uzbuna.
- Uþinili ste ono što ste morali uþiniti. Provedeno na nacionalnoj razini, moglo se pokazati
izvrsnim. No naš je naþin jednostavniji i, mislim, bolji. Želimo jedino nedirnutim saþuvati znanje
koje üe nam, nadam se, trebati. Nismo išli na to da ikoga razjarimo i rasrdimo. Jer, ako nas unište,
znanje üe biti mrtvo, možda i zauvijek. Uzorni smo graÿani, naravno na svoj naþin; hodamo po
starim traþnicama, noüu spavamo po brdima, a gradski nas ljudi ostavljaju na miru. Povremeno
nas zaustavljaju i pretresaju, no uza se nemamo ništa što bi nas teretilo. Organizacija je elastiþna,
vrlo slobodna i fragmentarna. Neki od nas kirurškim su zahvatima promijenili lica i otiske prstiju.
U ovom nas trenutku þeka užasan posao: þekamo da rat poþne pa da što brže i završi. To nije
ugodno, no tada više nismo pod nadzorom. Mi smo tek þudaþka manjina koja vapi u divljini. Kad
rat završi, možda üemo na neki naþin koristiti svijetu.
- Zaista mislite da üe vas tada poslušati?
- Ne budu li htjeli, morat üemo se jednostavno strpjeti. Predat üemo knjige svojoj djeci, i
to usmeno, te pustiti da naša djeca þekaju opet druge ljude. Naravno, na taj üe se naþin mnogo
toga izgubiti. Ali, ne možete natjerati ljude da slušaju. Moraju sami u svoje vrijeme nadoüi na to
da se upitaju što se to zbilo i zašto im je svijet izmaknuo ispod nogu. Ne može ovo potrajati.
- Koliko vas je?
- Noüas tisuüe na cestama, na napuštenim prugama. Protuhe izvana, knjižnice iznutra.
Prvotno nismo ovako planirali. Svaki je þovjek želio zapamtiti neku knjigu, pa je to i uþinio. A
onda, u razdoblju od dvadesetak godina, susretali smo se putujuüi te zajedniþki stvorili vrlo
slobodnu mrežu i razradili plan. Najvažnija stvar koju smo si morali utuviti u glavu bila je da mi
nismo važni, da ne smijemo biti cjepidlake, da se ne smijemo osjetiti nadmoünijim od ikoga na
svijetu. Nismo ništa drugo doli zaštitni ovoj knjiga, bez ikakve druge važnosti. Neki od nas žive u
malim gradovima. Poglavlje Prvo Thoreauova Waldena je u Green Riveru, Poglavlje Drugo u
Willow Farmu, u državi Maine. Eno, tamo u Marylandu ima jedno mjestašce sa samo dvadeset
sedam stanovnika. Nikakva bomba nikad neüe pasti na taj gradiü, a u njemu su sabrani eseji
þovjeka po imenu Bertrand Russell. Gotovo da pokupiš sve mještane i prolistaš stranice, toliko i
toliko stranica po osobi. A kad jednom rat završi, jednoga dana, jedne godine, knjige üe se moüi
ponovno napisati: ljude üe pozivati, jednog po jednog, da recitiraju ono što znaju, pa üemo sve
lijepo zabilježiti do nekog novog srednjovjekovlja, kad üemo možda opet morati ponoviti þitav
vraški postupak. Ali u tome i jest ono što kod þovjeka zadivljuje: nikad se toliko ne obeshrabri i
ne zgadi da bi odustao od ponavljanja, jer vrlo dobro zna da je to i važno i vrijedno truda.
- Što nam je noüas þiniti? - upitao je Montag.
- ýekati - rekao je Granger. - I pomaknuti se malo niz rijeku, tek tako, za svaki sluþaj.
Oganj je poþeo zasipa vati prašinom i smeüem.
Ostali su pripomogli, Montag takoÿer, pa su tako ondje, u divljini, ljudi okupili svoje
snage, gaseüi vatru zajedno.
Stajali su uz rijeku pod svjetlošüu zvijezda.
Montag je ugledao svjetlucavi brojþanik svoga vodootpornog sata. Pet. Pet izjutra. Još je
jedna godina othujala u jednom jedinom satu, a s onu stranu rijeke slutila se zora.
- Zašto mi vjerujete? - upitao je Montag. Netko se pomaknuo u travi.