Page 75 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Ovu mraþnu uzvisinu doživio je kao onaj dan u djetinjstvu kad ga je za plivanja najveüi val kojeg
se uopüe sjeüa, pojavivši se niotkuda, oborio u sol, blato i zelenu tmušu. Voda mu je palila usta i
nos, podraživala želudac, a on je vrištao:Previše vode! Previše kopna!
Iz crna zida ispred njega šapat. Lik. U liku dva oka. To ga noü gleda. To ga šuma vidi.
Pas!
Nakon tolika trþanja, žurbe, znojenja i umalo utapljanja da dopre ovako daleko, uz toliki
trud, s mišlju da si na sigurnom, uz uzdah olakšanja te da, konaþno, izaÿe na kopno samo da
otkrije...
Psa!
Montag je ispustio zadnji bolni krik, kao da je sve ovo ipak previše da bi se moglo
podnijeti.
Lik se rasuo. Oþi su nestale. Hrpa lišüa poletjela je poput nekakvog suhog pljuska.
Montag je u divljini bio sam.
Jelen. Osjetio je teški mošusni miris pomiješan s krvlju i smolastom isparinom
životinjskog daha, sve sam miris kardamona, mahovine i limundžika u ovoj velikoj noüi, u kojoj
stabla nalijeüu na njega, odvlaþe ga, trþe, odvlaþe uz silno udaranje srca onkraj njegovih oþiju.
Mora da je na zemlji bilo milijardu listova. Gacao je kroz njih, kroz suhu rijeku što vonja
po vruüem þešnjaku i toploj prašini! A oni drugi mirisi! Miris rasjeþena krumpira širio se iz cijele
zemlje, grube, hladne i bijele od mjeseþine koja ju je obasjavala pretežni dio noüi. ûutio je miris
ukiseljena povrüa iz staklenke te vonj peršina s domaüega stola. Osjetio se i slabašan, žuükast
miris gorþice iz tegle. I miris sliþan klinþLüima iz susjednog dvorišta.Spustio je ruku i osjetio
travurinu koja raste poput djeteta, dodirujuüi ga. Prstima je nanjušio gospino bilje.
Stao je i udisao, a što je više udisao zemlju, to se više punio svim njezinim
podrobnostima. Nije bio prazan. Svega je ovdje bilo i više nego dovoljno da ga ispuni. Uvijek üe
svega biti i više nego dovoljno.
Hodao je pliþinom lišüa spotiþXüi se.
I usred svih neobiþnosti, nešto poznato.
Nogom je udario o nešto što je muklo zveknulo.
Prošao je rukom po tlu, metar amo, metar tamo.
Željezniþka traþnica.
Traþnica koja je vodila iz grada i hrÿala preko zemlje, kroz šume i šumarke, sada
napuštena, uz rijeku.
Evo puteljka u smjeru kojim üe poüi. Evo jedine poznate stvari, þudesne amajlije koja bi
mu mogla neko vrijeme trebati da je dodirne, osjeti pod nogama, dok se bude probijao kroz
kupinjake i jezera mirisanja, pipanja i dodirivanja, kroz šapat i šuštanje lišüa.
Hodao je traþnicama.
I iznenadio se spoznavši koliko mu je pouzdanja ulila jedna jedina þinjenica koju nije
mogao dokazati.
Jednom, davno, Clarisse je hodala ovuda gdje on sada hodi.

Pola sata kasnije, promrzao, kreüXüi se oprezno prugom, napeta tijela, lica, ustiju, oþiju
ispunjenih tamom, ušiju zvukom, nogu izgrebenih i opeþenih koprivama, pred sobom je spazio
vatru.
Vatra je nestala, pa se vratila, poput oka koje namiguje. Zaustavio se, bojeüi se da bi
mogao ugasiti vatru jednim svojim dahom. No vatra je bila ondje i on joj se oprezno izdaleka
približio.Trebalo mu je gotovo petnaest minuta da joj se zaista prikuþi. Tada se zaustavio da je iz