Page 81 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

- Moja žena, moja žena. Jadna Millie, jadna Millie, Niþega se ne mogu sjetiti. Razmišljam
o njezinim rukama, ali se ne mogu prisjetiti da su ikad išta radile. Samo su joj visjele niz bokove,
poþivale u krilu ili pak držale cigaretu, no to je bilo sve.
Montag se okrenuo i pogledao unatrag.
- Što si ti dao gradu, Montag?
- Pepeo.
- Što su ostali dali jedan drugomu? Ništavnost.
Granger je stao te skupa s Montagom gledao natrag. -Svatko mora ostaviti nešto iza sebe
kada umre, rekao je moj djed. Dijete, knjigu, sliku, kuüu, podignuti zid ili par napravljenih cipela.
Ili zasaÿen vrt. Nešto što je tvoja ruka dodirnula na neki naþin tako da ti duša ima kamo otiüi kad
umreš. Pa kad ljudi pogledaju to stablo, ili taj cvijet koji si posadio, ti si u njemu. Nije važno što
radiš, rekao je, bitno je da si nešto što si dodirnuo promijenio iz onog stanja u kojem je bilo prije
no što si ga dotaknuo u nešto što nakon što odmakneš ruke nalikuje tebi. Razlika izmeÿu þovjeka
koji samo šiša tratinu i pravoga vrtlara jest u dodirivanju, kazao je. Onog šišaþa travnjaka gotovo
da i nije bilo; vrtlar üe pak ondje biti þitava života.
Granger je pomaknuo ruku. - Djed mi je prije pedesetak godina pokazao neke filmove o
raketama V-2. Jeste li ikad vidjeli gljivu koju stvara atomska bomba s visine od 400 kilometara?
To je sitnica, ništa. U usporedbi s divljinom oko nje.
- Moj je djed taj film o V-2 odvrtio desetak puta, a zatim se ponadao da üe se naši gradovi
jednoga dana otvoriti i u veüoj mjeri u se pripustiti zelenilo, zemlju i divljinu. Želio je podsjetiti
ljude da nam je na zemlji dodijeljen samo malen prostor te da preživljavamo u divljini koja sve
što nam je dala može i oduzeti s tolikom lakoüom da samo dahne u nas ili pak da nam pošalje
more koje üe nam pokazati da mi i nismo tako silno veliki. Kad zaboravimo koliko nam je noüu
divljina blizu, rekao je moj djed, ona üe jednoga dana uüi i dohvatiti nas, jer üemo posve
zaboraviti koliko ona može biti užasna i stvarna. Shvaüate li? - Granger se okrenuo Montagu. -
Djed je odavno mrtav, ali ako mi otvorite lubanju, u vijugama moga mozga pronaüi üete, bogme,
otiske njegovih palþeva. On me dotaknuo. Kao što sam veü rekao, bio je kipar."Mrzim
Rimljanina koji se zove Status Quo", kazao mi je. "Ispuni oþi þXÿenjem", rekao je. "Živi kao da
üeš se za deset sekundi srušiti mrtav. Pogledaj svijet. Fantastiþniji je od bilo kojeg sna stvorenog i
plaüenog u tvornicama. Ne traži jamstvo, sigurnost, takva životinja nikad nije postojala. A da je i
postojala, bila bi u srodstvu s velikim ljenivcem koji danomice naglavaþke visi s drveta,
provodeüi tako þitav svoj život. K vragu i to", rekao je, "protresi stablo i sruši velikog ljenivca da
padne na guzicu!"
- Pogledajte! - kriknuo je Montag.
I rat je poþeo i završio u tom trenutku.
Ljudi oko Montaga nisu mogli kasnije reüi jesu li zapravo išta vidjeli. Možda tek puko
bujanje svjetla i gibanje na nebu. Možda je ondje bilo bombi i mlažnjaka na visini od deset, pet,
jedan kilometar, i to u najkraüem þasku, a onda su, kao zrnje koje je iz neba bacila ruka nekog
silnog sijaþa, bombe poletjele užasnom brzinom, a opet tako nenadano sporo, na još nerazbuden
grad što su ga ostavili. Bombardiranje je praktiþki završilo onog trena kad su mlažnjaci pri brzini
od 10.000 kilometara na sat ugledali mete te uzbunili ljudstvo koje oslobaÿa projektile. Hitro, kao
zamahom kose, rat je bio okonþan. Kad su povuþene poluge za oslobaÿanje bombi, sve je bilo
gotovo. Zatim su se u tri sekunde - sve vrijeme povijesti - prije nego što su bombe pale,
neprijateljski zrakoplovi udaljili preko pola vidljiva svijeta, poput metaka u koje uroÿenik-
otoþanin ne bi mogao vjerovati samo zato što je tanad nevidljiva; pa ipak, srce je iznenada
smrskano, tijelo pada u grþu, a krv se þudi oslobaÿanju i zraku; mozak rasipa nekoliko svojih
dragocjenih uspomena te, zbunjen, umire.